Govor: Hrvatska je bez slobode besmislena i nemoguća

3. sjednica Hrvatskog sabora (15. 10. 1992.): Potvrđivanje odluke Mandatno-imunitetske komisije o odobrenju pokretanja kaznenog postupka (Sukladno članku 75. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske i članku 7. Poslovnika Zastupničkog doma Mandatno- imunitetska komisija je na sjednici 1. listopada ove godine donijela odluku o odobrenju pokretanja kaznenog postupka protiv zastupnika u Zastupničkom domu Dobroslava Parage, Ante Đapića i Ante Prkačina.)

VLADO GOTOVAC (HSLS):
Gospodine predsjedniče, dame i gospodo!

Prvi put u životu imam pred sobom papir, ne zato da bih govorio ono šta na njemu piše, nego zato što se u tom papiru krije jedan tekst, koji me je zapanjio. Taj tekst je posve identičan tekstu, po kojem sam 1972. godine osuđen na četiri godine robije, posve identičan tekst. Jedino što nisam bio optužen da sam dijelio letke, sve ostalo je isto, potpuno isto. Može netko reći, da je to formalno pitanje. Jest, ako se jezik smatra tako formalnom činjenicom da se o njemu na taj način može govoriti.

Ali, kako je jezik temelj, i kako mi spadamo u naciju koja je na tome temelju neprekidno obnavljala svoju vrijednost, upornost i ustrajnost – ja mislim da taj jezik ovdje nije formalno.

Ja, naime, naravno, ne mislim uopće da je jezik formalnost. Instrumentalistička interpretacija jezika je Hrvatsku kroz sto godina koštala srpsko-hrvatskog jezika. Jer, takav slogan je moguć samo kada se jezik instrumentalistički shvati. I, onaj tko ponavlja sintagme totalitarističkog sistema u bilo čemu, očigledno se osjeća vrlo srodan tome sistemu. Nemoguće je ponavljati sintagme, a ostati izvan njih. Nema tog psihologa, nema toga antropologa ni filologa, koji će to osporiti. I možete ih pozvati iz svih tih struka da svjedoče u Saboru. Bilo bi dobro da se to ponekad i dogodi.

Ja osobno ne vjerujem u zatvore, nisam u njih nikada vjerovao, i u tome nisam usamljen. Od Ničea do Tolstoja da o starim autima i ne govorim. Upozorava se moderni svijet da su zatvorske mjere, a napose iznad 5 godina zapravo jednake ubojstvu.

Oni koji su čitali “Uskrsnuće” znaju da se tamo o tome izričito govori. Oni koji znaju suvremenu psihologiju znaju da je intuiciju genijalnog Tolstoja potvrdila moderna psihologija.

Mi koji smo odsjedili više od 5 godina kontinuirano, ja na sreću nisam, smo ljudi koji smo to iskusili. Ovdje ih ima još i zapravo oni i jesu zato tako tronuti ovim trenutkom.

Bolna činjenica je da ovo što se predlaže podrazumijeva kaznu veću od 5 godina i to je nešto što potresa. Ja vidim ovdje neke koji s lakoćom gledaju na to.

Gospodo, često se u parlamentu s lakoćom gledalo na sudske i ostale akte sve dotle dok ti isti koji su se smješkali nisu došli pod njihov udar, ali onda je bilo kasno.

Kasno je misliti kako je bio opasan i glup zakon kojem si se pokoravao kada jednog dana tebe dohvati za gušu. Ja sam bio zatvorenik, ja sam neki dan rekao, svi se mi zatvorenici dijelimo na dvije vrste zatvorenika. One koje su preodgojili i one koje nisu preodgojili. Preodgojeni se smiju i lako im je donijeti odluku da se ove ljude vodi. Mi preodgojeni ne. Netko veli da ovo nije političko pitanje. Smješno je uopće to spominjati.

Prvo, ne postoji nikakvo građansko pitanje koje nije političko pitanje i onaj tko je zavirio u nekakvu filozofiju, politologiju ili sociologiju to zna. Ali ja ću spomenuti jednog čovjeka koji nikada nije bio u politici ni trenutka, koji je živio posve sam i tvrdio da čovjek treba živjeti sam i anoniman, jer da je to njegovo poslanje da bi bio autentičan, Søren Kierkegaard koji je izjavio u ovom svijetu sve je politika.

Ali postoji jedan anđeo u lirici na kojega sam se isto tako pozivao kao i sada 1972. godine, to je Herdervin koji je znao za tu istinu također kada je pisao svom bratu pismo da kada dođe trenutak da se ostavlja pero i uzima mač, jer je znao da taj trenutak vlada svijetom.

Smiješno je da u hrvatskom Saboru, danas netko tvrdi da je rasprava o stranačkim prvacima o trojici od pet stranačkih zastupnika rasprava koja nema političkog sadržaja.

Smiješno je pomisliti da se može svim njihovim pristalicama reći da nisu ništa krivi i da nisu ništa učinili, a da su njih trojica učinili. Da li ovo znači da su samo njih troje potajno rovarili, a da cijela stranka o tome ništa nije znala i da su samo njih trojica htjela osobno izvršiti diverzije. Ili to znači da su pripremali svoje jedinice za diverziju.

Ali naravno, ovdje čujem nekakav pšššššš, to su ti glasovi onih koji lako određuju o ljudskim sudbinama. Tako je lijepo vikati pššššš kada je u pitanju da li će netko živjeti ili neće. Ali vi mislite da ja branim njih trojicu. Sva tri predamnom stoje kao veliki svjedoci onoga što je Hrvatska doživljavala u ove dvije godine.

Tko su oni? Za Istočnu Europu tipična historijska stranka. Pokušaj da se povijesni kontinuitet jednog specifičnog hrvatskog odnosa prema državi provede i danas, tipičan za Istočnu Europu. Možemo o njemu raspravljati kako hoćemo, možemo stati na stajališta nekih koji osporavaju smisao takvih stranaka, kao što možemo stati na stranu onih koji tvrde da se u njima utemeljuje politički kontinuitet nacija.

Meni je sasvim svejedno to u ovom trenutku, ali oni to jesu.

Sve povijesne stranke u sebi imaju jednu veliku vrlinu i jednu veliku manu. Uvijek. To je njihova jednostavnost. Jednostavnost preko koje lako uvjeravaju i jednostavnost preko kojih se lako napada. To je činjenica koju sve takve stranke nose.

Ma koliko zvuči patetično reći “Bog i Hrvati” ta sintagma je silno patetična i vrlo ranjiva. Pomislite samo na to kako bi izgledala da se pragmatski provede. Pa ipak je veličina hrvatskog naroda, do dana današnjeg, vezala svoju sudbinu uz taj patetični krik.

Vi ćete reći, to nisu oni i zato im se ne sudi. Ne, ali ja vas pozivam da se sjetite u čijem ozračju su nastale parole koje upotrebljavaju. U čijem ozračju su parole da se ide na Drinu, da će se na Drini braniti Hrvatske? U čijem ozračju su parole da ćemo imati povijesne granice, da ćemo se za njih boriti? Jesu ih oni izmislili? Da li su samo oni to vikali?

Kažu da imaju oružje. Jesu li samo oni nabavljali oružje?

Gospodo, ispitajte koliko je u Hrvatsku ušlo oružja bez ikakve kontrole i vidjet ćete da je polovina naroda tako naoružana.

Ja sam pjesnik, ja sam predsjednik Matice Hrvatske, ja ću ovom Saboru reći i ja sam se time bavio, jer sam mislio ono što je i Herdervin mislio. Postoji trenutak kada je važnije da ja za svoju naciju nabavim oružje, nego da se držim kao intelektualac nedirnut od tih činjenica.

Hodao sam po svijetu i držao govore neprekidno. Od prvog do zadnjeg. Ni jedan nije bio sveden samo na činjenicu da sam intelektualac, a da sam pjesnik nisam ni spominjao. Zašto ja to sve govorim? Govorim zato što hoću dokazati da je ovo trenutak koji obuhvaća kompletnu hrvatsku povijest u ove dvije godine. U svoj njezinoj tragičnosti, u svoj njezinoj patetičnosti, u svoj njezinoj patnji i u svim njezinim razorenim tkivima. Gospodo, vi zaboravljate da smo se mi kao dio tijela čupali iz dva neprijatelja hrvatskog naroda. Ovo je događaj kojim smo mi kao neko živo tkivo čupali iz totalitarizma Hrvatsku i iz jugo ideologije.

Ta silna bitka, taj užas koji nas prožima i sada, to je i u njima. Nemaju oni drugog ničega. U njihovim biografijama nema ni jedne druge činjenice. Nije se mogao nitko ni navesti.

U njihovim biografijama je ta tragedija i ništa više.

Ja mislim da ne trebam, kao što su neki govorili, tvrditi da nisam pristaša njihove stranke ili da ne dijelim njihova uvjerenja. Mislim da je to suvišno.

Ja nisam pristaša nijednog od ovakvih radikalnih jednostavnih načina gledanja u Hrvatsku, ali sam bio svjedok za angažiranje hrvatskog naroda i to se zna, i zna se da su ih svi upotrebljavali! I zna se da se tako pozivao hrvatski narod na borbu! I, što sad hoćemo?! Hoćemo li reći da je to sve bila laž?! Što smo radili?! Nemojte misliti da je jedina razlika koja između nas ovdje postoji – tko je sudjelovao u trijumfu, tko se osjećao trijumfalno, tko se osjećao pobjednički u stranačkom smislu. Mene u ovom trenutku nijedna stranka ne zanima. Ja u ovom trenutku nisam ničija stranka. U ovom trenutku ja sam stranka Hrvatske i jedino me ona zanima, kao što u vrijeme kad nije bilo stranaka, nisam se borio ni za čiju ideologiju, osim za jednostavne činjenice da Hrvati budu kao nacija i kao pojedinci slobodni! Ovdje ih ima dosta koji su to isto radili, neka se sjete toga. Perica se toga sjetio. Mene je zapeklo doista, slušajući čovjeka koji je 14 godina sjedio i gledajući neke kojima je to tako lako djelovalo. Bilo je to sjajno.

Ja bih volio, gospodo, da hrvatski narod ima pravo na to da se smije, ali ga još nema. U Hrvatskoj još postoji grad-lutrija, i sad se vjerojatno može umrijeti u Slavonskom Brodu nizašto, zato što si slučajno u jednom trenutku izašao na ulicu. Tako i u nekim drugim mjestima. Još se ne slažemo da li je rat gotov ili nije. Ovdje jedan zakon – prijedlog započinje tim da je Hrvatska u ratu, drugi tvrde da smo ga završili i pobijedili. Treći tvrde da nas još čekaju ratne godine itd., a pred nama su ti momci kojima bi mi trebali oduzeti imunitet zbog toga što su se spremali da sruše ustavno uređenje.

Oprostite, ja nisam pravnik i moram iskreno reći da mi pred ovakvim materijalom to ne pada ni napamet da to budem, uopće.

Ja znam, jer sam to iskusio, nema tog zakona kojem se ne može prilagoditi krivnja! Nitko na zemlji, gospodo, nije nevin ako neki zakon hoće da bude kriv i vi to svi znate!

Kaže se da se naša moderna civilizacija odlikuje po tome što u njoj ne vladaju ljudi nego zakoni. Vi znate da je to temeljna politika cijele političke filozofije Zapada. Mi smo se na kraju odlučili, ne vladaju ljudi, nego zakoni.

Molim vas lijepo, ja podržavam izjavu nekoga od nas koji je rekao da je – to je moj prijatelj – i Jugoslavija bila pravna država.

Sve su države pravne koje imaju izgrađen pravni sustav i u skladu s njim djeluju – sve, po definiciji. Žao mi je, ali je tako. I, sa tog stajališta gospodin Olujić ima posve pravo, sve se to da pravno opravdati, sve, mislim čak i neke stvari koje on nije ni naveo, puno gore se daju opravdati, ali je pitanje krunsko – da li je doista ovo trenutak u kojem hrvatski narod treba, nasrpam svih ovih činjenica – ja vam ih mogu navesti koliko god hoćete.

Jer, ovo o čemu mi raspravljamo je rasprava o dvogodišnjoj hrvatskoj povijesti i o načinu kako ćemo iz nje izići, kako ćemo zaključiti ratnu epizodu Hrvatske, kakve ćemo zaključke iz nje izvesti i kako ćemo dalje živjeti!? Ovo što se s njima dogadja, događa se u drugom obliku sa “Slobodnom Dalmacijom”, u trećem obliku sa svima onima koji meni odgovaraju na moj istup na međunarodnom skupu, na četvrti način na onome što već počinju govoriti u “Vjesniku”, na peti način u sumnji zašto se ne prenosi. Mislite li da je to sve slučajno? To je čupanje Hrvatske za slobodu, a Hrvatska je bez slobode besmislena i nemoguća.

Početkom ovog stoljeća jedan od onih koji ju je utemeljio, njezino političko tijelo i stvorio od hrvatskog naroda prvoj politički organizam u modernom smislu riječi, gospodin Radić rekao je: bez demokracije opstanka za male narode nema.

Nažalost, u Evropi nitko nije čuo tog “provincijskog mislioca” i Evropa je prošla od njegove izjave, pa do 45-te, pa onda ponovno sada na krahu komunizma, sve faze u kojima je potvrdila tu činjenicu. Nema malih naroda bez slobode. Njihov je usud da se bore za slobodu, njihov je usud da doista budu demokratski narod. Ja moram reći i to da meni u ovom trenutku jasno stoji pred očima činjenica da Zapad traži od Hrvatske ono što stalno govorim – da bude najdemokratskija, da riješi najbolje sva pitanja, da bude najbolje organizirana pravna država itd. u Evropi. Traži to od nas koje je prepustila pokolju, kojima je oduzela sve, kojima je stavljen embargo i protiv kojih, zapravo, neprekidno politički djeluje. Ja to znam, gospodo, i nemojte misliti da na to zaboravljam. Ja znam u kakvim okolnostima se mi borimo za slobodu, ali mi moramo izboriti slobodu, jer nam bez nje opstanka nema.

Ja uopće, vi ćete reći, ne raspravljam o tome jesu li oni krivi ili nisu? Ne raspravljam. Ja mislim da za to postoji drugo mjesto i drugi način.

Ja sam duboko uvjeren da u Hrvatskoj postoji krug ljudi i političara i vođa stranaka i samih ljudi iz stranke koji su kadri to raščistiti na političkoj razini. Ne mogu vjerovati i ne vjerujem da je hrvatski narod nesposoban da jedan ovakav slučaj politički raščisti, jer on jest bitno politički i ma koliko se trudili ovdje da mi dokažete s ovih nekoliko štapina da je to centar kontra-revolucije i rušenja države, ja u to povjerovati neću i neće me nitko u to uvjeriti, jer tih nekoliko štapina, ja znam da u svakom prosječnom podrumu u Hrvatskoj je donedavno bilo puno više oružja, nego u tom podrumu.

Kaže se da je naša armija, odnosno vojska, odnosno sve ovo što govorimo nastalo regularnim putem. Naravno, postupno, pomalo, ali nemojmo se uvjeravati da je sve bilo nadzirano, nadgledano i organizirano vođeno. Onaj tko to tvrdi ne govori istinu, naprosto, jer svi znamo da tako nije bilo. Da je postojala rasovska psihologija, da su se javljali ljudi koji su se htjeli osamostaliti, da je vis-a-vis toga postojao čitav niz regionalnih sukoba, da su te regije itekako i sada u nekim pitanjima u napetim odnosima, to svi znamo. Ta regionalna samostalnost izvirala je iz samostalnih sredstava za obranu.

Zar mi nećete reći valjda, jer sam ih ja sretao, da iz svih tih regija ljudi nisu dolazili u Njemačku, Austriju, Sjedinjene Države i Kanadu, da skupljaju novac izravno za Osijek, za Split, ili ne znam za što. Za oružje, gospodo. Je li to netko sve nadzirao? Jesu bili svi mandatari? Ne. To su i sami priznavali. Ovi ljudi su stvorili svoju vojsku. U jednom trenutku, – čujte gospodine, ja nisam vama ništa govorio, i bilo bi fino da ni vi ne govorite.

Hrvatski parlament nije za dobacivanje vaše pobožnosti. Jer, kada se raspravlja o naciji bilo bi dobro da barem malo slušate.

Ja vjerujem da je vaše mjesto važnije od nacije, ali to ne morate ovako pokazivati. Arogancija je nešto što najviše legitimira neko drugo pitanje.

(Upadica: Ne razumije se.)

Apsolutno vas razumijem, posve, nervozni ste, jer je normalno da ste nervozni, i ja bih bio nervozan na vašem mjestu, dugo govorim. Ali su danas, kada su govorili o poljoprivredi mogli, i moglo se satima govoriti, nitko ih nije upozoravao. Sada kada se govori o sudbini Hrvatske, dugo je, strašno dugo.

Ja ću vam reći samo još nešto:

Oni stoje pred vama i vi ih možete vrlo lako osuditi. Oprostite, nemojte me, molim vas, nemojte se ponašati kao ovaj koji je maločas ispravljao lapsus, pa ga odmah napravio. Kada govorim o tome govorim pro futuro. Ne govorim da mi raspravljamo o tome, nemojte me upozoravati da Sabor nije sudnica, pa valjda to znam.

Nemojte me upozoravati na notorne stvari, jer trivijalnost je barem svojstvena svakom poslaniku.

Sjajno, nisam vas opazio u nekim drugim prilikama da ispravljate. A znam vas da ste dugo živjeli bez ikakvih ispravaka.

(P l j e s a k.)

Zato vas molim, usprkos lakoći koja se u nas uvlači, kada je u pitanju stranka, ili nešto drugo. Ja vas, ponavljam, molim, – nikada nisam molio.

Prvi put u životu molim. I, kada su mi tražili, dopustite mi da to kažem samo zato da vam kažem da to ne napominjem slučajno – da potpišem za pomilovanje, ja sam to odbio i ocijenio – zatvor. Ja molim zato što smatram da je doista vrijeme da zamolimo jedan drugoga, da u miru i ozbiljnosti spasimo ono što se spasiti da, a da se spasiti sve.

Ja vas molim da ne nanosimo zlo Hrvatskoj, jer vi možete misliti da je to svejedno hoće li njih trojica ovako ili onako proći. Ali, budite uvjereni da ni jedna riječ koja se izgovara u ime slobode, nije riječ koju treba prezreti. I ni jedna riječ kojom se ona brani, ma kako bila nespretna, ne smije biti uzaludna. Ni jedna riječ kojom se čovjeka brani i daje mu se prilika, da još jednom proba živjeti na drugi način, nije uzaludna. Ni jedna prilika koja se daje i najgrešnijem čovjeku, nije uzaludna.

Za kaznu uvijek ima vremena. Kazna je nešto što i iz čovjeka izbija. Ali, za pravu odluku nema vremena. Tko propusti trenutak, propustio ga je.

Ja vas zato molim, kao zastupnik ovoga Sabora, da prije nego što počnete glasati, razmislite o ovim činjenicama, one izgledaju kao da nisu činjenice. To se često događa onome, što je rekao jedan veliki pjesnik, – da bitne stvari izgledaju samo kao san. Ali, ovo je bitno pitanje. I onaj tko se bori za Hrvatsku neka zna da ovdje polaže jedan ispit. Možda oni imaju i više oružja nego se našlo, može biti dva puta, tri puta više. Ali ja sam uvjeren, da nije pitanje koliko se u njih oružja našlo, nego što ćemo i kako s njima učiniti da to oružje dođe tamo gdje mu je mjesto. Oni su kroz svoju dvogodišnju povijest pokazali i dokazali da ga nisu nikada upotrijebili protiv Hrvatske. Oni su pokazali i dokazali da su za Hrvatsku umirali. Oni su pokazali i dokazali da im smrt za Hrvatsku nije bila teška. A, između njih i čovjek, kojega ja znam, jer je samnom bio u Lepoglavi, koji je pokazao i dokazao da mu nije teško robijati, za Hrvatsku.

Ja vas uvjeravam da ga to neće smesti, da će ići u zatvor. Ali, posljedice će biti na nama.

Moram samo reći jedno – doći će do glasovanja. Ni na koji način, i ni u kom obliku ne želim biti udjelitelj odluke da im se oduzme imunitet, ni na koji način, i ni u kom obliku.

(P l j e s a k.)
Hvala lijepo.

Napomena: Prikazani govor prenesen je iz neautoriziranih i nelektoriranih zapisnika sjednica Hrvatskog sabora. Urednik webstranice na istima je izvršio manje pravopisne korekcije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s