Govor “Prvi korak na dugom putu”, osnivačka skupština HSLS-a, 20.5.1989.

Govor održan na osnivačkoj skupštini Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza (kasnije stranke) u Zagrebu, 20.5.1989.

Dragi prijatelji, članovi Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza! Naši dragi gosti!
Svi koji ste došli da zajedno s nama proslavite jedan mali i omogućite jedan veliki korak – pozdravljam vas!

Ono što se sada ovdje događa predstavlja tek znak za početak našeg nastojanja da moderna hrvatska povijest u svim svojim bitnim odrednicama bude povezana s našim osnovnim načelima, da bude povezana s onim što smatramo da je uvjet za uspostavljanje i opstanak nove, moderne Hrvatske. Ne možemo zamisliti izgradnju takve Hrvatske bez određenog prakticiranja programa Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza. Taj program je nastao na povijesnoj prekretnici, na činjenici da se suvremeni svijet ovdje – u bivšim socijalističkim zemljama – vraća svojim izvornim načelima. On se ne vraća tako da opet prelazi isti put, već na novi način otkriva svoje temelje, svoj smisao i svoju budućnost. Vraćajući se izvoru, on zapravo ide novim putem i s novim saznanjima da bi taj izvor još jednom svojom novošću uspostavio čistoću i polet čovjekovih snova, što je imperativni preduvjet kako bi se jedna doista moderna nacija oblikovala u trenutku u kakvom se treba oblikovati hrvatska nacija.

Što to znači? To znači da odgovarajući na tri velike teme ovog povijesnog trenutka – temu Europe, temu Hrvatske i temu pojedinca poslije totalitarizma – Hrvatski socijalno-liberalni savez postavlja temelje za domovinu u kojoj će uspostaviti modernu civilizaciju u svim njezinim elementima – znači,

podjednako u njezinom racionalizmu, u tehnološkoj perfekciji, kao i u njezinoj nepredvidljivosti, u njezinoj punoj planerskoj širini i u njezinoj sposobnosti da se suoči s neizvjesnim, s iracionalnim u velikoj pustolovini koju prihvaća kao način čovjekova opstanka, njegove neponovljivosti, ali i pune i jedinstvene sudbinske aktivnosti.

Svi ti elementi ispituju se napose često u ovom trenutku naše povijesti, kad završava jedna utopijska, futuristička, planerska era u koju se stoljećima polagala nada cijelog čovječanstva: da možemo racionalno planirati, do kraja predvidjeti i u svoje ruke uzeti cjelokupnu svoju sudbinu. Ta nada, taj antro-pocentrički zanos koji je najborbenije – naoružano! – bio izražen u marksističkoj filozofiji, s pretenzijom da bude ujedno i znanost budućeg svijeta, doživjela je – kao praksa totalitarizma – svoj posvemašnji slom i od toga trenutka naša civilizacija, oslobođena te predodžbe o budućnosti koja je zapravo značila ulazak u smrtonosni eksperiment, ponovno pokušava naći misli vodilje koje će joj omogućiti ekspanzivnu egzistenciju, kojom neće vladati ni slučaj, ni uvjerenje da čovjek gospodari svijetom.

U trenutku tog sloma koji stvara dramatičnu, tragičnu neizvjesnost i veličinu našega života, Hrvatski socijalno-liberalni savez pokušava formulirati njegove političke posljedice za Hrvatsku. Evidentno je da su te političke posljedice u ovom času raspoređene prema temi Europe, kao naše duhovne i naše tehnološke domovine – temi cjeline u kojoj smo mi dio i cjelina istodobno, temi cjeline kojoj se kao dio vraćamo sa svojom raznolikošću, sa svojom osobitošću, s onom puninom i konkretnošću koja jedina predstavlja Europu kao zajednicu nacija, kao cjelinu različitih ambicija i pothvata, koji uspostavljaju i održavaju jedinstvo jednog svijeta.

To nam daje zadaću da Europi vratimo Hrvatsku s jednom posve određenom fizionomijom, fizionomijom koja svojom autentičnošću – konkretnom, živom, aktivnom sudjeluje u raznolikosti europske kulture.

To od nas dalje traži da obnovimo osobu, tu najveću temu s kojom je Europa uopće ušla u svjetsku povijest – temu čovjeka, koji shvativši sebe, odredivši sebe, odlučivši o sebi, ulazi u svijet svjestan svih njegovih neizvjesnosti, ali i sposoban da u skladu s njima živi i djeluje. Nasuprot kolektivističkom konceptu totalne anonimnosti svih izvora duhovnih i materijalnih dobara, uspostavlja se prirodna dinamika svijeta koju pojedinac u sebi nosi i bez koje je faktički dinamičnost svijeta nezamisliva.

Tako široki program, program koji obuhvaća sve aktivne elemente naše civilizacije, u prvi čas izgleda posve nepolitično. Pa ipak su to činjenice s kojima moderna politika mora računati, jer samo oni koji o tome vode računa, doista ulaze u sferu sadašnjeg i budućeg političkog mišljenja istodobno.

Moglo bi se zato reći da Hrvatski socijalno-liberalni savez zapravo na dugu stazu pokušava unijeti sve činjenice suvremene civilizacije i njezine demokracije u temelje naše zemlje u svim područjima djelovanja, od materijalnog do duhovnog. U ovom trenutku konkretne teme u tom programu predstavljaju pitanja s kojima se susrećemo na vrlo dramatičan način -pitanja Jugoslavije kao države, jugoslavenskih naroda kao naroda koji u uzajamnim odnosima pokušavaju razriješiti neposredne zadaće planetarnog i regionalnog preokreta u kojem sudjeluju. Koje su to zadaće?

Prije svega, to je zadaća da se u državnom i političkom životu svakog naroda slobodno izrazi njegova volja, preko izabranih narodnih zastupnika, volja koja će pokazati što, zapravo, svaki od tih naroda želi sa sobom učiniti. Hrvatski socijalno-liberalni savez stoji na stajalištu da je potrebno osigurati uvjete da se u punoj slobodi izabere zastupništvo našeg naroda – Sabor – koje će, po svom sastavu i po svojim idejama, predstavljati ono najživlje i najsposobnije za rad u ovom trenutku u Hrvatskoj.

Mi smo svjesni činjenice da ni jedna od naših stranaka u ovom trenutku ne može prekriti – ni duhovno, ni materijalno

– čitavo obzorje i sve interese Hrvatske. Prema tome, izbori trebaju Hrvatskoj donijeti vodstvo koje predstavlja ono najbolje što u ovom trenutku u političkom, odnosno javnom životu Hrvatske postoji i djeluje.

Tako stvoreni Sabor, koji će, dakle, biti Sabor najboljega što imamo, treba odlučiti o tome kako će i na koji način Hrvatska biti oblikovana kao država i u kakvim će odnosima biti s drugim državama. Taj Sabor, dakle, treba biti ustavotvoran, stvoriti novi Ustav, a iz njega će onda proizlaziti sve ostale mogućnosti državnog i političkog života u zemlji. To istodobno pretpostavlja da se i svi ostali subjekti državne zajednice, tj. zastupnici svih narodnosti, na isti način izaberu, dobiju isti legitimitet i tek tada zajedno s nama odluče o tome u kakvim ćemo odnosima međusobno biti – o razmjerima i sadržajima autonomija. Sabor treba prvi put posve slobodno odlučiti o tome kakva će biti Hrvatska i njezin položaj medu europskim zemljama: što treba imati, kakvo će biti njezino lice, na čemu će se oblikovati, koji su to putovi, materijalni i duhovni, koji će Hrvatsku doista očuvati kao jedinstvenu i neponovljivu jedinicu europskog zajedništva raznolikosti, na koji način i kojim snagama ćemo to učiniti, tko će obaviti izbor, koje će biti njegove središnje točke na koje ćemo se oslanjati u svemu tome.

U ovom trenutku ni jedna od tih pretpostavki nije u Hrvatskoj određena. Mi živimo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, potpuno devastirana, europsko smetlište, prostor tehnološki zastarjelih programa, europska spavaonica, prostor jeftinog i nezaštićenog turizma… – dakle, bilo što od onoga što Europa, koja nam je u svakom pogledu superiorna, može namijeniti onima koji ne odlučuju sami o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima…

Ako hrvatski Sabor u tom pogledu ne donese odgovarajuće odluke i ne zaštiti Hrvatsku tako da čuva i razvija svoju osobitost, vlastitu fizionomiju, onda možemo očekivati sudbinu onih provincija koje o sebi niti odlučuju, niti imaju svoje djelotvorno mjesto u svijetu kojem pripadaju.

Hrvatski Sabor treba, ostajemo li još unutar Jugoslavije, od prvog trenutka jasno i razgovijetno postaviti uvjete pod kojima ćemo uopće nastaviti to sudjelovanje u jugoslavenskoj zajednici, s obzirom na činjenicu da je ona u ovom trenutku, prvo, podijeljena u dva velika prostora koji su prihvatili dva različita programa, dvije različite koncepcije. To je zapadna sfera u kojoj vlada povjerenje u parlamentarni sustav, osobne slobode, pravnu državu, civilno društvo, i istočni dio koji u ovom trenutku, u jednom neoboljševičkom konceptu, povezanom s ekstremnim nacionalizmom, vidi mogućnost za provođenje još jedne socijalističke reforme, koja bi ostala u dosadašnjim povijesnim okvirima.

Naravno da je to u cjelini neodrživa pozicija, ali se ona još uvijek može skupo platiti i mi doista već tu cijenu plaćamo. Iz te pozicije, iz njezine imanentne i neizbježne surovosti, iz njezine arogancije, iz njezine nesnošljivosti, proizlazi situacija na Kosovu, koja nas sve vuče natrag i degradira, ne samo simbolično nego i faktički, kroz uništavanje materijalnih dobara koja se tamo troše i propadaju, dobara koja svi mi dajemo, a upotrebljavaju se za represiju ili propadaju u protestima Albanaca neradom, njihovom opstrukcijom i odbijanjem suradnje s kvislinškim režimom. U uništavanju sudjeluju svi koji u ovom trenutku određuju sudbinu Kosova – bilo represijom, bilo otporom.

Taj dvostruki gubitak Jugoslaviju sada, kada je njezina privreda gotovo potpuno razorena, kada su njezine duhovne snage potpuno umrtvljene, kada su svi programi zapravo puke improvizacije, dovodi do ruba dviju katastrofa: katastrofe materijalne i katastrofe regionalnih, međunacionalnih ili nekih drugih sukoba – politički, ideološki, državno i nacionalno motiviranih…

S takvom perspektivom koja je pred nama, s djelomičnim ostvarivanjem njezinih kobnih mogućnosti, hrvatski Sabor mora prekinuti svaki odnos. On mora donijeti odluku da Hrvatska ni u kojem obliku neće sudjelovati ni materijalno ni moralno u događajima koji nas odvode sve dalje od Europe, u balkanske ponore, jer je to apsolutno suprotno onome što su sve stranke u Hrvatskoj prihvatile – bilo one na vlasti, bilo one u opoziciji. To je već sada izraz volje hrvatskog naroda i ta se volja mora poštivati!

Sabor mora, čim se prvi put sastane, donijeti odluku da obustavlja sve oblike pomoći koja bi se mogla na bilo koji način koristiti za represiju na Kosovu.

Istodobno se mora obustaviti pružanje materijalne pomoći institucijama i organizacijama koje nastoje zadržati boljševički poredak u Jugoslaviji.

Dalje: obustaviti svaki odnos s onim saveznim organizacijama koje pokazuju da svojim radom žele zadržati centralističko-unitarističko uređenje Jugoslavije. Bez takvih odluka, Hrvatska ne može samostalno donositi odluke o svom unutrašnjem poretku. Hrvatska sada ne raspolaže s vrijednostima koje stvara, ne donosi samostalno odluke o njima i tako iz dana u dan slabi, ne ispunjava svoj program s kojim je krenula u Europu, odnosno s kojim ovdje hoće obnoviti Europu. A, to je naš program!

Hrvatski Sabor konačno mora, kao prvi uvjet za bilo kakvu raspravu, s bilo kim u Jugoslaviji, postaviti niz nacionalnih i ideološko-političkih uvjeta, jer samo ukoliko se ti uvjeti ispune, može se govoriti o slobodnom Saboru, o njegovim slobodnim odlukama. To prije svega znači da hrvatski Sabor mora postaviti pitanje funkcioniranja saveznih institucija, napose policije koja nadzire cijeli javni i privatni život zemlje, zatim ONO-a, DSZ-a i Jugoslavenske narodne armije kao istodobno vojnih i političkih institucija.

Mi više nećemo podnositi trikove po kojima više nema jednopartijskog sistema, ali istodobno funkcioniraju sve organizacije za represiju koje je taj sistem uspostavio. To je bjelodana i drska prevara!

Nećemo pristati na to da istodobno budemo formalno slobodni a faktički nadzirani od raznih tajnih i javnih organizacija, koje su komunisti osnovali i upravo s njima punih 45 godina, ne samo čuvali svoju vlast, nego i progonili sve one koji tu vlast nisu smatrali radosnom činjenicom za svoj život.

Hrvatski socijalno-liberalni savez nikako se ne slaže s gospodinom Antom Markovićem koji tvrdi da nam je on darovao slobodu i da mi zato moramo paziti kako je koristimo, jer bi nam je, valjda, on mogao oduzeti!?… Gospodin Ante Marković zaboravlja da se za ovu slobodu sedamdeset, osamdeset godina umiralo od Kolime do Stare Gradiške, da su jecaji onih koji su se suprotstavljali teroru, kojemu je i on desetljećima služio, da su jecaji tih ljudi još uvijek u zraku oko nas!

Gospodin Marković bi htio oduzeti vrijednost i dostojanstvo desecima i desecima milijuna ljudi koji su umirali vjerujući u pravu slobodu, u istinsku pravdu, u jedno društvo koje će svakom čovjeku doista dati pravo da bude ono što jest: slobodan, neponovljiv i neprocjenjivo vrijedan za sebe i za svakog oko sebe.

Ali upravo zbog takvih ljudi mi i možemo reći gospodinu Markoviću da niti je ova sloboda njegova, niti su ove novosti njegove! Privatni ton koji on uvodi u politiku, koji pomalo, ali sve više, sliči na firerovski koncept vlasti po kojem je sve što on radi i jedino moguće i jedino pravo, mi nećemo prihvatiti! On treba shvatiti da sada već postoji javnost, ne samo u Hrvatskoj, ali u Hrvatskoj svakako, koja više neće primati lekcije ni od kakvog vode, ma kako se on zvao i ma kakva bila njegova uvjerenja!

Temeljni pogled na svijet Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza isključuje takav ton i takve ljude! Isključuje ih tako da ne umanjuje slobodu, nego je zaštićuje otkrivajući opasnu komičnost takvih ljudi! Jer uistinu je i opasno i komično vidjeti male ljude dok s isturenim vilicama dućeovski viču kako će hapsiti, kako će voditi, kako će stvarati događaje po svojoj volji, itd., itd. Stari je to ton! Njegovo vrijeme je završeno! Mogu oni još mahnuti repom, opasno mahnuti i kobno udariti, ali morat će shvatiti da je to zadnji udarac!

Nas, s druge strane, raduje što medu komunistima postoje oni koji su prihvatili povijesne činjenice onakve kakve jesu, koji su spremni prihvatiti političku odgovornost za mijenu i za sve što ona zahtijeva od svakoga od nas. Raduje nas da medu njima postoje ljudi koji su spremni stati pred naš narod – još to nisu učinili, ali ja sam duboko uvjeren da hoće! – jer moraju to učiniti ako uistinu imaju osjećaj odgovornosti za povijest -i reći mu: Oprostite za sve što smo nepravedno, nečasno i surovo učinili! Ispričavajući vam se, istodobno obećavamo da ćemo u uvjetima pune slobode za svakoga od nas nastaviti raditi za tu slobodu, za dobro naroda kojem pripadamo – za Hrvatsku!

Tada, kada to učine, taj zadnji čin neizbježan u povijesnom polaganju računa, i mi ćemo moći mirno reći da s njima više nemamo nikakvih računa. Jer, mi nismo prošli ovaj put slobode da se osvećujemo, izvodimo pred sudove, mi smo sve učinili samo zato da doista promijenimo našu zajedničku sudbinu, sudbinu svih koji pristaju na slobodu svakoga od nas, pojedinačno i zajedno!

Mi znamo da ništa za nas neće biti lako ni jednostavno, da je za sve potrebno puno posla, puno samoprijegora i snage, hrabrosti i inventivnosti… Mi smo svjesni da naš program, program hrvatskih socijal-liberala, pretpostavlja godine i godine našeg rada. Mi smo prihvatili program koji je takav da podrazumijeva sveobuhvatno nacionalno prosvjećivanje u politici, opću pedagogiju prakticiranja slobode, poučavanje poduzetnih ljudi što je zapravo poduzetništvo, što je njegova odgovornost i na koji način ono služi svima. Jer, pojedinac samo kada potpuno ispunjava svoju sudbinu, uistinu služi svima! U tome je paradoks koji su zaboravili svi kolektivisti: da samo uistinu slobodan i posve i do kraja ostvaren subjekt, da upravo i jedino on, radeći za sebe, uvijek radi i za druge. Oni koji tvrde da bilo kakav pojedinac može biti silno koristan narodu ili ga čak voditi samo ako se zatekne u njemu, opasno obmanjuje narod. Njihovi pothvati se u povijesti redovito svode na pothvate terora, na pothvate totalitarizma – jer moguće je, nažalost, što je povijest pokazala, da posve običnom provincijskom šarlatanu u trenutku velike društvene krize – a u trenucima krize svi su lakovjerni! kao što su lakovjerni i u trenucima patnje – svi povjeruju.

Mi smo bili svjedoci toga, bar mi stariji. Mi smo naučili da ne dopuštamo širenje šarlatanskog korova, da se smijemo činjenicama koje su zato doista smiješne, ali već trenutak kasnije postaju kobne, postaju tragične – i da taj smijeh zato bude otpor, pobuna. Fuhrer je bio smiješan sa svojim prvim govorima i postao je koban za cijelu Europu. Duce je bio komičan u svom trčkaranju, u svojim marševima i postao koban za cijelu Europu. Veliki mrki Sosa, dobrodušni dečko sovjetske Rusije, bio je koljač kakvog povijest ne pamti.

Ne smijemo više dopustiti da netko, zato što je smiješan ili glupav, vulgaran ili šarlatan, promakne našoj pažnji dok osvaja vlast! Poslušajmo jednog velikog i mudrog čovjeka koji je rekao: Korov se, čim se pojavi, čisti! – jer ako mu dopustimo da se samo malo proširi, više ga ne možemo očistiti. Postaje jači od nas! I mi u Hrvatskom socijalno-liberalnom savezu ne govorimo zato da bismo ljude zaveli, da bismo ih stranački vukli čas ovamo, čas onamo… da bismo odmah pobrali njihove simpatije, nego zato da razvijemo osjećaj slobode i snagu za njezinu obnovu.

Mi želimo u hrvatski politički život unijeti racionalnost, odmjerenost, znanje, a prije svega odgovornost prema sebi i prema zajednici u kojoj živimo. Mi želimo hrvatskom narodu vratiti takav politički osjećaj da on u svakom trenutku zna procijeniti one koji ga vode, njihove postupke u iskušenjima kojima su zajednice uvijek izložene… u stranačkim zavođenjima i obmanama. Mi priznajemo da nećemo riješiti odjednom ovu krizu, odnosno sve krize zauvijek. Naša civilizacija će nam sigurno i ubuduće donositi nova iskušenja i nove krize. Ona pretpostavlja takve događaje. Neke od njih već dobro znamo…

Pobuna »zelenih«, na primjer, govori o jednoj od takvih kriza, a doći će i druge. Ali upravo u tome i jest veličina socijalno-liberalnog koncepta što prihvaća izazove naše civilizacije, što prihvaća njezine neizvjesnosti, što prihvaća njezinu pustolovinu, vjerujući da je čovjek sposoban uspostaviti, održati i razvijati svoj svijet svojim spoznajama i svojim radom, svojom snagom sačuvati ne samo njegovu veličinu nego i sve uvjete pod kojima se ta veličina ostvaruje, sačuvati njezinu cjelovitost i prirodnu ljepotu.

Hrvatski socijalno-liberalni savez doista vjeruje da je ovaj svijet u svim svojim dimenzijama, u onome što je Kanta zadivilo kao njegov beskraj i u onome što zadivljuje onoga tko gleda kroz mikroskop, kao njegova najmanja čestica, da je on, u svemu tome uistinu naš dom, naša sudbina, naša povijest. Mi ćemo u jedinstvu sa svijetom u kojem živimo, s poviješću njegovom i poviješću svojom, mi ćemo sasvim sigurno, zato što su to jedina prava mjerila, uvijek i ponovno uspjeti obnoviti svoju političku misao na pravim izvorima i u pravom kontekstu!

Hrvatski socijalno-liberalni savez zato može s pravom utvrditi da su njegova unutrašnja, regionalna, i njegova vanjska, univerzalna načela identična, da je njegov nazor na svijet i njegov koncept nacionalne politike istovjetan, da je njegova sadašnja pozicija i njegova budućnost – budućnost potpunog, do kraja oblikovanog, jasnog i razgovijetnog koncepta raznolikosti svijeta, u kojem će Hrvatska sa svojim autentičnim licem sudjelovati kao jedan živi, neprekidni i za život uvijek sposobni činilac – jer će imati posve određenu ulogu, koju će svi prepoznati. Za njezinu fizionomiju, za njezin lik, za ono što će se u njoj prepoznavati na svakom koraku i na svakom mjestu, Hrvatski socijalno-liberalni savez i stvara svoj pro-gram i želi ga ostvariti. Jednostavno rečeno, ono što on donosi, to je buduća moderna Hrvatska!

Slijedite nas!

Vlado Gotovac

One thought on “Govor “Prvi korak na dugom putu”, osnivačka skupština HSLS-a, 20.5.1989.

  1. Pingback: Ne zaboravimo Vladu Gotovca! « Vlado Gotovac

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s