Govor: Hrvatska je postojala neprekidno, 30.11.1992

5. sjednica Hrvatskog sabora, II. saziv (30. 11. 1992.): Informacija o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1. siječnja do 1. listopada 1992. godine

VLADO GOTOVAC (HSLS):
Gospodine predsjedniče, gospođe i gospodo zastupnici!

Rasprava koja se povela o izvješću Ministarstva pokazala je pravu sliku stanja Sabora, nejgove uloge i onoga što Sabor treba činiti.

Ispostavilo se vrlo brzo da je Izvješće, ma koliko precizno statistički, zapravo otvorilo bitna pitanja unutarnje hrvatske politike. To dokazuje da parlament mora povesti debatu o stanju nacije.

Taj parlament to ne radi zato jer se smatra da je dovoljno jednom godišnje podnijeti o tome poslanicu. Stanje nacije koja je u ratu i u čiju pobjedu ne vjerujem ni ovoliko, o kojoj se nažalost tu govori, mi smo od nje vrlo daleko, i nemojmo sami sebi pričati priče.

Stanje nacije u kojoj postoji čak nešto vrlo paradoksalno, a to je da se postupno strah za Hrvatsku pretvara u strah od Hrvatske, u strah od naše nemoći, da je možemo doista oblikovati slobodno, u punoj slobodi i na način kako zahtijeva demokracija. Neprekidne opaske, stalno uokvirivanje, neprekidni prerezi, stalno drobljenje Hrvatske iz njezine cjelovitosti, to je strah u kojem se pokazuje da nas neprekidno prate različite sjene koje su ili opavdane, ili smo ih mi izmislili.

Naročito me impresionira i zapanjuje činjenica da u hrvatskom Saboru vrlo često biva posve degradirana kompletna državna i politička povijest Hrvatske.

Oprostite gospodo, ja ne pristajem na to da me se upozorava da Hrvatska postoji samo dvije godine i da se zbog toga može dokazati svašta.

Hrvatska je postojala neprekidno. Hrvatska nije bila neprekidno posve slobodna. Ali je Hrvatska neprekidno postojala, i cijela hrvatska povijest, od njezinih sabora, od njezinih pobuna do njezinih projekata pokazuje da smo mi znali da smo narod, da imamo državu, a da nas u tome, na ovaj ili onaj način, ometaju evropski, svjetski ili drugi interesi, to je sasvim drugo pitanje.

Nemojte prikazivati Hrvate kao zulukafire koji mogu imati policiju ovakvu ili onakvu, koji mogu imati ovakve ili onakve diplomate, jer su prošle samo dvije godine.

Hrvati imaju golemu političku i državnu tradiciju, i nju treba poštovati, i na temelju te tradicije raspravljati o onome što mi trebamo raditi u Saboru.

Oprostite, malo sam temperamentan u ovom trenutku, jer doista se osjećam ponosnim zbog te povijesti, jer znam da je ta povijest temelj na kojem je hrvatski narod uopće došao u ovakvu situaciju. Da nismo živjeli u Europi, da nismo bili njezin dio, da nismo državno i politički se učili u Europi misliti u parlamentima, da nismo na tim promislima gradili stotine različitih hrvatskih odnosa, danas doista ne bi bilo Hrvatske.

Prema tome, kada govorimo o kompromisima, kad govorimo o svojoj državi, kad govorimo o našoj sposobnosti da živimo s drugima, onda govorimo o činjenicama hrvatske povijesti, koje su hrvatskom narodu dale i integritet i vrijednost na koju se sada pozivamo kad se obraćamo Europi, i nije dopustivo i nije moguće prešutjeti da se upravo u Saboru takve stvari dovode u pitanje. Oprostite, ja pri tome mislim i na mnoge konkretne stvari. Govori se o slici Hrvatske u svijetu. Gospodo, ja vas uvjeravam, jer pratim sustavno strani tisak, ona je sve gora. Nije istina da je to krivnja nekoga tko je kritizira. Nije istina da je kritika Hrvatske kriva. Nemojte misliti da u Hrvatsku dokaze slijepi kreteni i da ne vide što se u njoj događa.

Slika Hrvatske doživljava teškoće i zbog nas i zbog onoga što se ovdje govori. Drukčije su svjetske navike, drukčije se slušaju naše riječi i na to se moramo naviknuti.

Slika Hrvatske u svijetu je bila tragična, vi to dobro znate. Nismo je uspjeli do kraja ispraviti, a već je počela opadati i u mnogim stvarima opravdano, jer mi nismo, prvo, uspješno razvijali svoju diplomaciju, a nije istina da to nismo mogli, jer nismo se na pravi način poslužili propagandnim sredstvima koja smo imali, a to smo mogli. Ja mogu nabrajati puno stvari koje su na nama, a ne samo na stranim novinarima ili na tome da mi dajemo svjesno ili nesvjesno podršku takvim stvarima. Svjesno ili nesvjesno je tipična socijalistička formulacija zbog koje smo mi često doživljavali redukciju demokracije i s tim trebam računati. Mi u Saboru trebamo pristupiti konačno ozbiljnom, časnom i poštenom, u skladu sa državnim iskustvom i političkim položajem hrvatskog naroda, ispitivanju kompletne i unutarnje i vanjsek politike. Prije toga nećemo razriješiti ova pitanja.

Uvjerenja da ćemo postupnim izmicanjem u detalje spasiti se od ovakvih rasprava su posve kriva. Postoji čitav niz načelnih činjenica o kojima moramo raspraviti. Ne budemo li to prihvatili nećemo se izvući iz ovoga. Mi nećemo raspravljati o vanjskoj politici – zašto ne raspravljamo? Mi nećemo raspravljati o unutarnjoj politici – zašto ne raspravljamo, zašto?! Pa, ovo je parlament!

Na kraju što se tiče odnosa Srba i Hrvata koji je danas izbio u prvi plan – dopustite mi da kažem nekoliko riječi o tom problemu.

Nikada nisam sumnjao i ne sumnjam da će to biti jedan vrlo težak, vrlo kompliciran, strahovito složen problem, koji će se vući kroz hrvatski život na različite načine. To nije samo državno pitanje. Pitanje da li ćemo mi zakonima razriješiti položaj srpskog dijela stanovništva u Hrvatskoj je formalno pitanje. Stvarno pitanje se javlja tamo gdje živimo, tamo gdje smo zajedno i gdje moramo zajedno biti. Stvarna pitanja će biti vrlo mučna. To moraju znati i Srbi i Hrvati.

Srbi moraju znati da poslije ovog strahovitog rata neće biti lako s onima koji su u tom ratu preživjeli užasne udarce. To moraju znati. Oni moraju znati ono što smo i mi morali, čak i onda kad nije bilo opravdano, znati punih 45 godina.

Ja sam, gospodo Srbi, hrvatski intelektualac koji je bio šest godina u zatvoru, 20 godina zabranjen potpuno do kraja, ne bez domovnice – bez putovnice, bez ičega, bez namještenja, samo zato što nisam bio zadovoljan sa položajem svog naroda i slobodom koju je uživao u prošloj državi – ničim drugim. Ništa nikada nisam učinio osim onoga što sam javno napisao. Progonili su me i vrijeđali punih trideset godina. Prije toga moga oca, pa moju majku, i da ne nabrajam.

Bilo je takvih jako puno, a svi smo bili progonjeni pod jedinim znakom – ustaštvom.

Bit će vam teško, jer ćete i vi imati sada jedan znak za mnoge ljude i morate se na to spremiti. Budite spremni da će takvih teškoća biti, kao što ih je bilo, kao što ih je bilo u Njemačkoj, kao što je poslije svakog rata nekome teško i mora mu biti teško, jer je to neizbježno.

Još su stari Latini rekli: “jao pobjeđenima”, kada se radi samo o pobjedi, a pogotovo je teško onda kad se radi o tome da si u zemlji u kojoj živiš pomogao one koji su tu zemlju htjeli uništiti, jer upravo u tome i jest strahota da postoje ljudi koji su ovdje živjeli stoljećima, a da je iz njih izbila takva mržnja protiv te zemlje.

Napokon, ima još nešto, gospodo, što također morate imati u vidu. Vi znate da je u cijelom XIX. stoljeću glavni spor bio oko toga da li će Srbi prihvatiti da je ovo Hrvatska, da je to Hrvatska država i da tu vlada hrvatski narod. To nije formalno pitanje. Vi to dobro znate. To je i danas veliko pitanje i sve dotle dok se to ne potvrdi, dok to ne dobije sve oblike koji su potrebni da mi osjetimo da se doista razriješilo to pitanje da Srbi konačno prihvaćaju da je hrvatska zastava zastava ove države, da je hrvatska himna himna ove države, da je Hrvatska vojska vojska ove države, da je hrvatska policija policija ove države, to znači i Srba u cijeloj Hrvatskoj, sve dotle će biti ovakvih sporova.

A kad se i ti sporovi razriješe, budite uvjereni da će ih biti u životu.

Sabor ne može izdati nalog svim Hrvatima kako će se i gdje ponašati. Sabor može izdati samo nešto – zakone kojima će obvezivati one koji trebaju po zakonima djelovati da u skladu s njima djeluju. Mentalni sukobi, osobni sukobi, socijalne teškoće itd., toga će biti neprekidno i zato vas molim, kao što molim naše zastupnike da svoje ponekad opravdane strasti svladaju. Molim i vas da ih razumijete, jer ta će se uzajamna napetost jednog dana ipak zamijeniti s uzajamnom delikatnošću, ali za to je potreno vrijeme. Potrebno je vrijeme i zato, jer mi sada ne samo da živimo u politički bolnom vremenu – rat nije gotov, nego Hrvatsku tuku neprekidno, Hrvatska vani vrlo loše stoji. Hrvatska je razorena gospodarski. Hrvatska se neprekidno drobi pred našim očima i očigledno je da nije trenutak za suptilnost, to trebate razumjeti. Surovo je doba, surovi su ljudi, očajne su sudbine i teško je živjeti u ovoj zemlji svakome. Nema čovjeka kojem u Hrvatskoj danas nije teško. Onaj kojem u Hrvatskoj nije teško u ovom trenutku, ne voli Hrvatsku.

Ja bih vas još samo na nešto upozorio. Mi ćemo morati povesti tu debatu i zbog jednog vrlo važnog pitanja, a to je socijalno drobljenje Hrvatske.

Naša zemlja se nalazi pred velikim prestrukturiranjem kompletnog društva i ja bih vas zamolio zato da pređemo na debatu koja bi obuhvatila sva ta pitanja, a to je debata o stanju nacije.

Hvala.

Napomena: Prikazani govor prenesen je iz neautoriziranih i nelektoriranih zapisnika sjednica Hrvatskog sabora. Urednik webstranice na istima je izvršio manje pravopisne korekcije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s