Govor: Za uspješnu vanjsku politiku, treba nam vjerodostojna unutarnja

17. sjednica Hrvatskog sabora, II. saziv (29. 3. 1994.): Informacija o Washingtonskom sporazumu

VLADO GOTOVAC (HSLS):

Ja sam stvarno mislio odustati od izlaganja, i upravo u trenutku kada sam odlučio prijaviti da odustajem, počeo je govoriti gospodin moj prethodnik. Moram priznati da sam sa velikim iznenađenjem pomalo šokiran slušao to što on govori o hrvatskoj opoziciji.

Onda sam se odlučio ipak govoriti. Ne zato što mislim da bih ja trebao spašavati hrvatsku opoziciju, ili dokazivati koliko ona vrijedi i što ona hoće. Jer, mi smo to što je sada ovdje rečeno na grublji način doživljavali upravo onda kada smo govorili da bi u Bosni i Hercegovini trebalo uvesti mir.

Ja se sjećam dobro kad nam čak dobacivali da smo za rušenje hrvatske države, zato što smo mislili da se može živjeti s Muslimanima u miru.

Sad nam se ipak prizna da nećemo srušiti državu, nego nam se samo kaže da nemamo pojma što je Bosna. Ipak je činjenica da smo mi upravo o toj Bosni nešto rekli što je u Saboru bilo zanimljivo čuti. Znali smo nešto o Muslimanima, znali smo o njihovim ideologijama, podjelama, njihovoj religiji, o njihovim pjesnicima i njihovoj kulturi, o njihovom odnosu s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, o ulozi hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini, itd. itd. Sve smo mi to rekli, i to u par navrata.

Znali smo govoriti i o tome kako politika nije samo jedan pragmatičan, amoralan postupak, nego da iza sebe treba imati jedan moralitet. Govorili smo o tom moralitetu u ime toga što pripadamo jednoj civilizaciji koja se temelji na kršćanstvu. Spominjali smo čak i Katarinu Siensku, nakon čega su nam rekli da blefiramo jer, kao, ne znamo mi da se ona rodila prije Machiavellia, iako je ovdje izričito rečeno da je ona anticipirala Machiavellia, i još pri tom ga potukla unaprijed. Sve se to nama ovdje događalo i mi smo to mirno slušali, vjerujući da će politika jednog dana pokazati tko ima pravo. Napokon je došao taj dan. I što doživljavamo? Mi koji smo govorili to da se to treba dogoditi, okrivljuju nas da ne znamo uopće što smo govorili. Pa to je fantastično!

Ne samo to, nego tražeći zaokrat hrvatske politike upravo u ovom pravcu, da se pomirimo s Muslimanima, ja ću citirati sam sebe, ako mi to dopustite da ne bi kompromitirao ostale članove opozicije. Ja sam rekao da su Muslimani vrlo težak partner, ali da je bolje imati teškog partnera nego teškog protivnika.

Koliko se sjećam, to bi otprilike značilo pozivati se da budemo s njima, a ne protiv njih. Sad se kaže da smo mi u svom beskrajnom neznanju i ignoriranju govorili stvari koje nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom. Ne samo to, nego da smo mi to činili zato jer mi nemamo nikakve predodžbe o tome kakva bi trebala izgledati Bosna i Hercegovina.

Pa draga gospodo ja ću vam nešto reći što se toga tiče. Mi kad smo god ovdje raspravljali naša politika u Bosni i Hercegovini se toliko u međuvremenu mijenjala, da mi nismo uopće dospjeli govoriti o onome što mi hoćemo, nego smo uvijek bili postavljeni tako da govorimo – zaboga ljudi prestanite, kud to idemo?

Ja se sjećam dobro kad sam prije godinu dana govorio da mi gubimo ugled u svijetu, onda je ovdje svi, pa i jedna poslanica rekla da su to izmišljotine nekih tipova koji nemaju pojma što se u svijetu govori o Hrvatskoj. Danas čujem kako danas, to su izrazi: upravo sada, danas, u ovom trenutku, itd. vraća se ugled Hrvatskoj, ulazimo opet u svijet, svijet nas opet prihvaća, danas nas svijet prihvaća. A što je bilo u međuvremenu? To je bilo vrijeme kad je opozicija bubetala, i kad je svijet, vi ste mi govorili ono što ja sada spominjem, i ja vas … Molim?

(Upadica se ne razumije.)

Da, da. Bravo, to mi se sviđa. Mi smo govorili dobro, a sad će biti još bolje. To je sigurno. Međutim, nije meni da vam pravo velim do toga da mi ovdje u Saboru, ja se s opozicijom posve slažem, da mi nije do toga da istjerujemo krivnju, nije mi doista do toga.

(Upadica se ne razumije.)

To ćete vi reći kad ja završim, što vi bogu zahvaljujete. Ja znam da vi bogu štošta zahvaljujete.

Ono što mene iznenađuje doista je činjenica da nikome ovdje nije palo ni na kraj pameti da pred ovakvim okretom, i pomisli da bi rekao – mi smo prema nekim ljudima bili nepravedni. Mene iznenađuje činjenica da nikoga nije sram za ono što je ovdje dobacivao raznim ljudima u to vrijeme. Mene zapanjuje činjenica da nikome nije palo na pamet da se tu i tamo nekom čovjeku ispriča. Naime, upravo zato što se to nije dogodilo ja sam bio uvjeren da nema smisla govoriti.

Jer ako u ovom parlamentu doista nikome ne pada napamet da su učinjeni neki krivi potezi, ako u ovom parlamentu doista se misli da ništa nije krivo bilo, onda ja stvarno smatram da je posve suvišno da mi raspravljamo.

Ako je posve svejedno kako su izgledale činjenice, a kako se vodila politika, što smo govorili, a kako smo radili, onda ne vidim nikakvog razloga da opće raspravljamo. U ovom beskrajnom miru koji vlada ovdje, u ovom dubokom uvjerenju da je sve u najboljem redu, u ovom dubokom uvjerenju da se od početka do kraja nije nikada pogriješilo, i nigdje skrenulo s prave linije, u tom čistom komunističkom tonu – prave linije, u tom maršu u kom nikada nema pogrešaka, osim u frakcijama. Dogodilo se još nešto, da nema političke odgovornosti.

Nitko više o političkoj odgovornosti ne govori. Mi smo valjda jedini narod u kome postoje stranačke odgovornosti, ali državne političke odgovornosti nema. U strankama se izbacuje, u strankama se likvidiraju frakcije, u strankama se vode različiti drugi računi o politici, međutim u parlamentu ništa. U parlamentu nema krivih, u parlamentu su naime uvijek isti krivi, to je opozicija. Koja nikome ništa nije učinila.

Ovdje se isto tako maločas govorilo o dobronamjernima. Mene zanima što u hrvatskom Saboru znači riječ dobronamjeran? Što u hrvatskom Saboru znači riječ zašto se boriti, zato da se pokaže tko je kriv, ali zašto se boriti zato da se govori o kontinuitetu?

Jer ako nema krivnje, nema ni kontinuiteta. Čemu bi bio suprotan kontinuitet u tom slučaju? Vrlo je zgodno inzistirati na tome da si ti nepogrešiv, da si uvijek radio kako treba, ali kad pogriješiš odbijati raspravu i o pogreškama, i o kontinuitetu za tu priliku, i za tu zgodu.

Prema tome, ja bih volio, ako već se radi o tome da likvidiramo ovakve razgovore, da se onda složimo oko jednoga, da u našem Saboru se rasprave vode bez ikakvih posljedica, da je on zato tu da se malo popričamo, a da će se sve ostalo odvijati onako kako se i do sada odvijalo. Mimo Sabora.

Npr. nitko se ovdje sjetio da smo mi izglasali jednu rezoluciju. Ja bih volio da se ta rezolucija sada pročita o bosansko-hercegovačkoj politici, gdje smo mi tražili i prekid odnosa s Bosnom i Hercegovinom, itd.

To nije bilo baš tako davno. Dijeli nas samo nekoliko praktično dana. Da li ta rezolucija ostaje na snazi, ili je trebamo opovrći, poništiti, i stvoriti jednu novu rezoluciju?

Ja sam zato naravno da slijedimo ovaj zaokret. Ja smatram da iz tog zaokreta se pružaju ozbiljne perspektive za sređenje naših problema. Ja ga naravno smatram samo prvim korakom u dugom maršu koji nam predstoji. Kao od početka tako i sada mislim da je pitanje Bosne i Hercegovine golemo, dugoročno, i veliko pitanje, i kao što sam prije rekao i sada smatram da je to pitanje koje se može rješiti samo u sklopu općeg balkanskog rješenja.

I tako će i biti rješeno. Ono što je na nama je vještina da hrvatska politika na pravi način nađe svoje mjesto u tim činjenicama, bez oholosti, ali i bez prepuštanja slučaju. Da hrvatska politika doista stoji na onome što je u ovom trenutku najmudrije, a da pri tome ne izgubimo ni svoje dostojanstvo, ni svoju zemlju, ni ono za što smo htjeli, i od prvog dana se zauzima. Ja sam zato da Hrvatska na što podesniji, taktički i strateški način, isposluje sa pravim razlozima uzimanje u obzir svoga stajališta, a mi te razloge imamo.

Svi geopolitički, svi kulturni, svi dugoročni, svi povijesni razlozi su na našoj strani. Ako se na pravi način, bez ikakve oholosti i euforije izlože na bilo kom mjestu u svijetu, nema onih koji će za njih biti posve gluhi. I svjetske promjene koje se postupno događaju, koje sad idu u prilog Hrvatskoj, nisu slučajne. Oni nisu samo slučajni prohtjev, one su konačni račun koje i veliki kad počnu tkivo jednog područja proučavati, počnu uzimati u obzir.

Narodi iz ptičje perspektive globalnih interesa izgledaju posve drugačije, nego onda kad se ptičja perspektiva reducira na regionalne probleme.

Sad se upravo to dogodilo s Hrvatskom. Mi smo u ovom času postali regionalni problem, i topografija je postala posve različita. Razlozi su postali posve različiti, vidi se točno, prozire se točno tko s čim nastupa. Taj trenutak treba iskoristiti, i ja molim našeg ministra, i one koji vode politiku da ga iskoriste. Jer nikakve koristi nećemo imati od toga što se hvalimo i što sami pred sobom govorimo da smo ovo ili ono učinili što nismo, da smo u ovom ili onom uspjeli u čemu nismo.

Bitno je da shvatimo da je ovo jedan od onih trenutaka koji nam je gotovo bih rekao darovan u smislu da je hrvatska politika koordinirana sa svjetskim činjenicama. Ali naravno, i to bih htio napomenuti, sve će to imati vrijednost samo uz još jednu činjenicu, da Hrvatska dosljedno, neprekidno, i u svemu poštuje ono što mora ići zajedno s jednom vjerodostojnom međunarodnom politikom.

To je vjerodostojna unutarnja politika. Unutarnja politika to će reći vjerodostojno provođenje svih demokratskih prava naših građana, bez obzira na vjeroispovjest i sve ostalo. Čuvanje naših nacionalnih i svih ostalih institucija, stvaranje institucija javnog mijenja u o onom smislu u kom one svugdje u svijetu postoje. Očuvanje integriteta svih onih koji na bilo koji način ispoljavaju različitost koja nije u suprotnosti sa ustavnim položajem Hrvatske. Očuvanje dakle, svih građanskih prava, poštivanje naše unutarnje demokratičnosti i unutarnjeg demokratskog života, od sredstava za informiranje, do svih drugih oblika u kojima se susrećemo sa svijetom. Hrvatska mora postati vjerodostojna u svim oblastima na takav način da nitko u svijetu ne posumnja da u nama ima istinskog partnera za prave razgovore, za prave činjenice, za dosljednost i za stvaranje jedne nove europske atmosfere na jugozapadu Europe.

Europa će morati stvoriti svoju granicu htjela to ili ne htjela. Europa će se morati zbog te granice susresti sa drugim velikim partnerima htjela to ili ne htjela. Europa mora doći u situaciju da na jugoistoku zna dokle se prostire i gdje je ona. Europa će morat razrješiti neke svoje mitove gospodo. Nemojte misliti da je vrlo lako Europi susrest danas recimo temu bizanta u međunarodnoj politici, temu islama na europskom kontinentu. To su posve nove i posve na drugi način koncipirane teme nego do sada.

Nestala je iz europske kulture ona tipična, histerična interpretacija islanizma kakva je postojala u doba poslije križarskih ratova. Nestale su i mnoge druge histerične interpretacije koje smo međusobno imali. Danas se radi o stvaranju jednog posve novog osjećanja svjetske različitosti i njegove veličine. Ja bih upozorio vas da danas u svijetu postoji čitav niz ljudi koji ozbiljno razmišljajući o sudbini modernog svijeta vraćaju velike vrijednosti onima koji su još prekjučer bili njihovi protivnici.

Ja ću vam samo spomenuti da je recimo gospodin Levinas, jedan od najvećih današnjih židovskih mislilaca, a i europskih, napisao jedan briljantan esej u slavu islama govoreći o njegovoj velikoj ulozi u stvaranju onog podneblja koje danas vlada u modernom svijetu, jer islam je prvi poništio etničke i druge granice, prvi je stvarao državu mimo toga itd. Zašto to govorim? Ne zato da bih nekoga kako se to veli blefirao, ne zato da bi nešto pokazao. To su sve teme koje su žive teme ovog političkog trenutka. Ako gledate vani u svijetu, one su čak presudne i bile su presudne i za nas. Ja vas samo upozoravam na to da je to i naš predsjednik se na njih pozivao kada mu je to bilo potrebno.

On je govorio također o problemu fundamentalističke države na Balkanu. On je govorio o problemu straha od fundamentalizma. To su sve dakle teme koje su ovdje žive i koje mi moramo uzeti u obzir ako želimo, kao što i Katarina Sijenska nije igrarija za onoga tko hoće biti kršćanska demokratska stranka, za onoga tko hoće biti stranka koja predstavlja kršćanstvo u političkoj sferi u našoj zemlji. Dakle, nemojte misliti da su naše rasprave ovdje slučajne, i pustite nervozu. Znam da se mi stranački često ponašamo nervozno, ali doista mi nije do stranačke nervoze, doista mi nije do stranačkih prepucavanja nego mi je do Hrvatske, a računati na Hrvatsku da se samo u ovakvom obzoru i na ovakav način. Budimo li bilo što drugo radili gospodo ja vam mogu mirno reći plovite oni koji želite sami, ali to je provincijska plovidba, plovidba bez pravih računa, plovidba Hrvatske u ono što nam žele Srbi nametnuti. To je u balkanski vilaj. Izvan balkanskog vilajeta mora se imati pred sobom jedna globalna vizija svijeta, mora se imati jedan planetarni osjećaj za činjenice, moraju se one respektirati jer bez toga narod mora ostati i ostat će provincijalan i nesposoban da se u velikim relacijama snalazi.

Hvala lijepo.

Napomena: Prikazani govor prenesen je iz neautoriziranih i nelektoriranih zapisnika sjednica Hrvatskog sabora. Urednik webstranice na istima je izvršio manje pravopisne korekcije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s