Govor o ljudskim pravima, Rovinj 1990.

Govor održan 1990. godine u Rovinju na temu ljudskih prava

Dame i gospodo, dragi prijatelji!

Riječ je o temi koja je istodobno tako prostrana, gotovo bez granica, i tako konkretna da se o njoj uopće ne može govoriti a da se ne govori o sebi. U tom golemom rasponu, naravno, moramo računati sa čitavim nizom redukcija jer uz jedno predavanje, koje može trajati četrdesetak minuta, bilo bi silno preuzetno kad bismo pokušali sve što čini okvir ovakvog pitanja samo izložiti bez ikakvog kritičkog odnosa, zato što ljudska prava nisu trenutno otkriće naše epohe niti su činjenica koja je formulirana u nekom političkom programu, za jedan trenutak, nego spadaju u jedan postupni, tisuće godina dugi hod u kom je čovjek pokušao objasniti na koji način njegova sudbina naspram svijeta u kom živi, koji doživljava istodobno kao nešto izvan sebe i kao svoj vlastiti dio, kako i na koji način, dakle, u takvom položaju treba zazvučati njegov osobni slučaj. Što je on zapravo u tome?

Vi svi znate da je naprosto nemoguće govoriti o čovjeku a da nas dvije komponente neprekidno ne ispunjavaju svojom beskrajno surovom paradoksalnošću: na jednoj strani čovjek je biće trenutka, beskrajno krhak, jednak svim onim slabim bićima koja se na ovom planetu pojavljuju za jedan trenutak i zauvijek nestaju; s druge strane to je jedino nama poznato biće, jedino kojemu je to dano, koje govori o vječnosti, o kategoriji koja bi trebala ispuniti sve mogućnosti koje su uopće moguće, koje bi dakle trebalo govoriti o onomu što prelazi mogućnost govora. Čovjek je, dakle, biće koje istodobno postavlja bezgraničnost kao svoj obzor, a sam je samo jedan beskrajno slabašan trenutak u tom obzoru. On je biće o kom se može govoriti kao o jednoj beskrajno maloj mrljici koja na horizontu nastaje i nestaje prije nego je uopće o njoj nešto promišljeno. U velikoj temporalnoj oluji koja zahvaća svijet, kao jedna kozmička i apsolutna oluja, on je neizmjeriva ništavnost, a istodobno je on onaj koji tu oluju formulira, imenuje i pokušava joj dati smisao. Ništa čudnije i ništa zagonetnije – i u tome jest ljudska zagonetka, u svojoj općenitosti. U tome i jest čovjekov pokušaj da se snađe pred tako nezamislivom sudbinom kakva mu je dana i da otkrije kako se to uopće zbilo da mu je takva sudbina dana, gdje joj je podrijetlo i što ona zapravo od njega traži. Zašto je ta beskrajna raspolovljenost naše sudbine tako duboko tragična, puna tjeskobe, straha i siline istodobno, i nečeg veličanstvenog, zašto je baš to nama dano? Jer to nama jest dano. Jer duh u svojoj veličini nije nešto što mi možemo na bilo koji način nazrijeti u uzročno-posljedičnom odnosu. Naprotiv, i najegzaktnije biološke teorije moraju se zapanjiti pred činjenicom da imamo ovako razvijen mozak. Samo to! Još ne govorimo ni o duši ni o duhu. Jer je očigledno, unutar zakona koji vladaju oko nas kao biološki i zoološki, taj instrument beskrajno prerastao svrsishodnost koju bi mogao imati u takvom položaju. Ne može se nikakvim evolucijskim, u zoologiji i biologiji, razlozima objasniti zašto je čovjekov um toliko prerastao neposredne funkcionalne zadatke koje on ima u svijetu prirode. Ne možemo objasniti niti veličinu i mogućnosti tog, recimo tako, prirodnog aparata koji nam je dan jer one beskrajno nadilaze čak i ono što mi njime sada radimo. Taj naš mozak, ta zagonetna mala masa je tek na početku svoje upotrebe; najveći dio njezin, po svemu sudeći, još duboko sniva nedirnut našim zahtjevima, nedirnut našim potrebama i nedirnut našim nastojanjima da objasnimo sebe i svijet. Još i sad. Prisjetimo se činjenice da je već od samog početka čovjek bio fasciniran tom mogućnošću. Tako jedna od najstarijih priča koja je zabilježena na svijetu, jedna stara indijska metafizička tvorevina – koja je pokušala prvi put objasniti čovjekovu čudesnost i jedinstvenost, neizrecivu rijetkost i vrijednost čovjekovog života – kaže da je čovjekov život, u vječnosti naravno, tako rijedak i tako čudesan kao što bi bio čudesan događaj da se u jednom beskrajnom moru u kom živi samo jedna jedina kornjača, a u koje svakih milijardu godina pada jedan mali prsten, da se dogodi da taj prsten padne ne nos toj kornjači! Toliko je rijedak, tako neočekivano u kozmosu jedinstven čovjekov život. Svakog pojedinca. Jer koliko god mi u beskrajnoj tjeskobi i tiskanju na ovom malom planetu izgledamo sebi pretjerano naseljenima, mi smo u relaciji kozmičko apsolutnih mjerila nešto što se uopće ne da niti obilježiti. Sva ta stiska izgleda kao mala biološka mrljica na jednom malom trunku koji u golemoj svemirskoj oluji juri prostorom. I ništa više. A nasuprot tome postoji ova ocjena da je svaki od nas ne samo tako rijedak, pa prema tome beskrajno vrijedan, nego jednako tako u tom kozmosu silno zauzet. Malo kasnije od te priče, u jednom velikom pokušaju da se čovjeka obveže na njegovu ljudskost, bez obzira na taj beskrajni i dramatični horizont u kom se ona pojavljuje, postoji u Bhagavatgiti, jednom od najranijih spjevova koji su pokušali da razriješe zagonetku kozmičkog položaja čovjekova, jedna predivna i za sva vremena obvezujuća rečenica koja glasi: “Ako ti ne ispuniš ono što trebaš, nešto se u kozmosu gubi, razara i propada”. Dakle to biće, koje je tako krhko i slabašno, je biće koje je obvezano samim temeljem postojanja. U tom samom temelju i jest njegova uloga obilježena tako da taj temelj uzdrhti kad on tu svoju obvezu ne ispuni. Taj apsolutni nesrazmjer, dakle, između tog trenutka i njegovog značenja, to je ono što neprekidno opija čovjeka, što ga neprekidno čini bićem koje je stalno u dramatičnim okolnostima uvijek kad misli o sebi kao biću, kad se samospoznaje. Čovjek treba biti apsolutno odsutan iz svih ljudskih kondicija pa da njegovo postojanje izgubi tu golemu, neizmjernu i neprocjenjivu dramatičnost i njezinu vrijednost.

Iz tog golemog obzorja, koje već tisućljećima pokušavamo na izvjestan način učiniti sebi podnošljivim, ljudska prava izviru istodobno kao nešto što je prirodno i neizbježno, ali isto tako kao nekakav mali, slabašni i zapravo neshvatljivi eksces. Jedan moderni profesor i reče da je demokracija eksces prirode, ne njezin zakon ni zakon povijesti, jer pritisnuti tom golemom masom činjenica koje nas naizgled sve nadilaze, što značimo mi koji svaki za sebe tražimo takvo značenje kakvo se u ljudskim pravima postavlja? Imamo li uopće na to pravo? Nije li to mala paranoja jednog beskrajno malog i nezaštićenog bića, onoga za koga je jedan antropolog rekao da je majmun koji je poludio od umišljenosti? Nije li doista to istina ili se radi o nečem posve suprotnom? Mi večeras, naravno, sve te zagonetke ne možemo ovdje ni u svoj njihovoj širini ni postaviti ni riješiti. Ono što je za nas važno je da znamo, da držimo na umu i da neprekidno imamo pred sobom činjenicu da je ovo što smo rekli u svim drugim izvedbama, koje se prostiru preko cijelog filozofskog čovjekovog mišljenja, u svim mitologijama i u svim religijama koje smo stvarali tokom svoje povijesti, da je svugdje neprekidno prisutna upravo ova briga koja se izražava u ljudskim pravima, i da su ljudska prava jedno pravo koje se postavlja s takvom pozadinom – da to ne zaboravimo! I to iz jednostavnog razloga što ćete vrlo često susresti ljude koji zbog ovog ogromnog i neiscrpnog obzorja smatraju da oni koji postavljaju ljudska prava zapravo poduzimaju jedan smiješan i arogantan posao. Vrlo često se o tome govori s prezirom jer se smatra da tek mi svi zajedno, kako se to voli reći, možda uopće nešto značimo, a pojedinac – pojedinac ne znači ništa!
I to da pojedinac ne znači ništa nije neka banalna doskočica koju mi međusobno često i ponavljamo ne znajući koliko je to duboko i strašno stajalište; tu činjenicu je izrazio jedan od velikih pjesnika dvadesetog stoljeća kao svoj program.
I počet ćemo od toga, od njegovog stiha, da praktično raspravljamo svoje pitanje imajući na umu ovu tek skiciranu pozadinu. Pjesnik je Majakovski, a stih glasi: “Pojedinac je ništa, partija je sve!” Taj stih kojim je Majakovski najavio ono što se kod nas zvalo bespoštednom borbom protiv pojedinca u novoj civilizaciji, bio je toliko autentičan u svojoj neizmjernoj banalnosti i jednostavnosti, da je prvo – poput nekakvog metka koji je samoubojica ispalio – pogodio samog autora. Doista, autor je, kao što znate, postao samoubojica. On je postao doista ništa jer je partija postala sve. On je povukao konsekvencu iz jednog banalnog i strašnog stiha. I tu smo u srcu našeg modernog problema. Totalitarizam kao krajnji oblik onoga što smo rekli, “brige za zajednicu”, kao krajnji oblik tvrdnje da pojedinac nije ništa a da je samo kolektiv nešto, kao krajnji oblik uvjerenja da je veličina povezana s masom i njezinim vrijednostima…, totalitarizam je u svom središtu i neprekidno u svakom trenutku imao istu takvu banalnost. I ono što je u njemu užasavalo jest činjenica da je tu banalnost demonizirao, da ju je pretvorio u nešto što je uzdrmalo sav naš život i onemogućilo svaku suprotnost banalnom. Užas totalitarizma je dokidanje invencije, slučaja, neponovljivosti, izuzetnosti…, svega onoga što označava pojedinca kao biće među bićima. Nasuprot tome, postale su bitne one činjenice koje smo svi mogli na isti način razumjeti, na isti način živjeti, u istom pravcu prakticirati i istom snagom “provoditi”. Te banalne činjenice koje su nas zastrašivale svojom banalnošću a često i glupošću, jer se to najčešće susreće, nismo smjeli opozivati jer onaj tko se usudio reći da su to banalnosti, taj je bio uklonjen. I tako je banalnost dobila najstrašnije mjerilo – smrću se plaćala tako jednostavna istina kao što je istina da je Staljin smrtan. Besmrtnost, ona unutarnja kolektivistička besmrtnost kojom je bio obvijen, obuhvatila je isto tako i sve ostale činjenice. Mali provincijski rukovodioci podjednako su tako bili ispunjeni tom velikom novom moći i besmrtnošću kao i najveći rukovodioci. Svi zajedno nisu značili svaki za sebe ništa, a zajedno su bili sve. I to sve u svojoj praznini, duhovnoj, bilo je jedini zakon o kom je ovisio pojedinac. Samo pojedinac. I upravo zato što je došlo do takvog posvemašnjeg raskoraka između pojedinca i zajednice, danas, kad je kolektivizam doživio slom, kad pregledate povijest sukoba s njim, dolazite do nečeg čudesnog: tu silnu mašineriju koja je bila kadra uništavati desetke milijuna ljudi potpuno bezrazložno, obuzdali su, onemogućili i uništili pojedinci; jer samo zato što su oni to mogli, moglo se dogoditi da se ta golema mašinerija raspadne bez ijednog metka, da se najedanput ta silna moć, koja nas je zastrašivala podjednako budne i u snu, pokaže kao beskrajno mrtva i nemoćna pozicija kolektivizma. On se praktično pretvorio u nemoć u svim sferama – podjednako gospodarski krah i duhovna glupost koja je zavladala u komunističkom svijetu, podjednako beznačajnost ljudskog života i svih vrijednosti koje je on propovijedao, podjednako izgubljenost pojedinca i izgubljenost smisla samog ljudskog postojanja. To otkriva upravo ono što želimo reći, a to je da ljudska prava nisu ništa drugo nego zaštita mogućnosti da čovjek ispuni – duhovnim i materijalnim vrijednostima u neprekidnoj pokretljivosti individualne slobode i slučajnosti – svijet, i da je to i takvo ispunjavanje svijeta jedino moguće bićima koja se zovu ljudi. Ali, ne samo to; jedan veliki moderni biolog kaže da je raznolikost bića uvjet njihova postojanja. Prema tome nije raznolikost bića samo izum kojim se pojedinac štiti, to je zapravo potvrđivanje najdubljeg zakona koji vlada svijetom kom pripadamo organski, to je ispunjavanje zakona po kom uopće možemo biti. I upravo zato što su se suprotstavili tom temeljnom zakonu, totalitaristi nisu uspjeli. Naravno da nama biološki razlozi nisu jedini. Ono što zastrašuje u totalitarizmu to je činjenica da je on ukorijenjen u evropskoj misli kao njezina stalna komponenta.

Čovjek nije postao komunist zato što je mislio da će time uništiti svijet, niti je želio uništiti svijet; čovjek nije postao komunist niti zato što se nadao da će odmah, baš on i negdje, postati gospodarom nečega. U evropskoj misli već od Platona postoji jedno nastojanje, koje zovemo utopijom, da se oblikuje pravedan ljudski svijet, da se oblikuje svijet u kom će svi ljudi na isti način biti poštovani, da se oblikuje svijet u kom će svi ljudi na isti način moći postići iste ciljeve i u kom će svi ljudi na isti način moći ispunjavati svoju ljudsku sudbinu, da se stvori svijet u kom ni jedan element u našim odnosima neće biti takav da umanjuje slobodu, dostojanstvo i pravednost naših odnosa. Pa je zapanjujuće da je takav jedan poredak vrijednosti, uz koje svi pristajemo, pokazao tako katastrofalne rezultate kad se počeo ostvarivati. A zašto se to dogodilo? Evropska misao u tom dijelu mogla bi se najjednostavnije nazvati futurističkim planerstvom. Evropljanin želi planirati, cijela zapadna civilizacija je u svojoj biti bila opsjednuta futurizmom, gledanjem u budućnost i planiranjem budućnosti. Čovjek se opirao socijalnim motivima svoje nesreće i želio je planirati svijet u kom takvih nesreća ne bi bilo, osjećajući se i bez njih odviše nesretan u svijetu u kom postoji. Napokon, taj san koji je zapravo san o vrlo jednostavnoj ljudskoj sreći i koji je stalno bio nazočan, koji se razgolio najviše u vrijeme prosvjetiteljstva, zavladao je ljudima na jedan način koji ih je pozvao da ga počnu praktično ostvarivati. 
I marksizam nije ništa drugo nego pokušaj da se taj san i taj utopijski element evropskog mišljenja naoruža, pretvori u praksu i počne djelovati. I to se dogodilo. Marx je kao energiju našao proletarijat, kao metodu osvajanja svijeta da bi uopće takav postao našao je revoluciju, a kao praksu kojom će se to učiniti našao je diktaturu proletarijata. Vjerovao je da je time stvorio sve pretpostavke za ono što je on i sam izjavio, a to je da je čovjekov korijen sam čovjek. Ta rečenica, koja tako jednostavno zvuči, bila je rečenica od koje je utopija počela dobivati one dimenzije koje je dobila. Jer, sve do Marxa utopija je bila položena u evropsko mišljenje na taj način da se nikada nije mislilo da je sav taj utopijski sadržaj u čovjekovim rukama, nego se uvijek mislilo da ispunjajući taj utopijski sadržaj mi ispunjamo jedan zakon, bio Božji ili nečiji drugi, nećemo sada o tome raspravljati, koji je u samim stvarima i da je potrebno samo da se ponašamo kako je Platon mislio, po razlogu samih stvari, pa da će se onda takav svijet ispuniti. Dakle, u utopiji je prije Marxa svijet bio kriv što nije utopijski realiziran. Marx čini obrat, on smatra da nije svijet kriv, nego da smo mi krivi što vjerujemo da svijet nama vlada. Sam čovjek vlada svim. Čovjek se u ovoj Marxovoj rečenici, koja je sigurno najpresudnija, oteo svim drugim vrijednostima i svim drugim silama. To se u filozofiji zove antropocentrizam, to je pokušaj da čovjek postane sam sebi i svemu što čini – središte, ishod, zakon i projekt. U tom času je riješena sudbina utopije jer utopija, kao što se pokazalo, u čovjekovim rukama postaje najbrutalnije i najbesmislenije oružje. Cijelu tu povijest večeras prikazivati nema smisla jer predugo bi trajalo, naime ona sama kao dio ovog predavanja. Ali možemo mirno reći da smo mi bili svjedoci njezinog najdramatičnijeg dijela, to jest onoga momenta kad je ona doživjela svoj vrhunac i kad se počela raspadati i doživjela konačno svoj slom. Mi smo, dakle, generacija koja je pratila potpuni neuspjeh jedne antropocentrične kolektivističke ideje o čovjeku. Mi smo doživjeli to da smo bili živi svjedoci i oni koji su praktično podnijeli sve posljedice tog puta. Ono što je za nas bilo naročito kobno je činjenica da je taj put imao u sebi jednu komponentu koju još nismo spomenuli, a to je da se, uz uzimanje svih stvari u svoje ruke, javila i druga misao, da je ona civilizacija koja nije bila tako stvorena, u kojoj čovjek nije imao sve u svojim rukama – dovršena. Marksizam je bio duboko uvjeren da je stara Evropa skinuta s dnevnog reda i da s njim počinje jedan posve novi svijet. Mi smo bili svjedoci kraha tog novog svijeta i sada svi govorimo, svakodnevno, o svom povratku u Evropu. Sada svi govorimo o čemu? O tome da se vraćamo onome što je marksizam prekrižio, izbrisao i odbacio jer se to što je on nazvao gotovim svijetom pokazalo svijetom jedinim koji je nama, u ovom sadašnjem vremenu koje pripada nama, jedini mogući oblik i način ispunjavanja ljudske sudbine, tako da ona održava živim i razvija svoje vrijednosti. Suprotno tome marksizam je, kao što već rekoh, bio nesposoban ne samo da ih razvija nego nije bio sposoban ni da ih održi. Za nas je pri tom brisanju prošlosti važno još nešto. U brisanje prošlosti je spadala i svaka posebna prošlost, zato što je marksizam, antropocentrički nastupajući, tvrdio da su sve podjele među ljudima samo podjele prethodne povijesti, da su to,dakle, podjele koje imaju privremen i potpuno beznačajan karakter. Među tim podjelama nije samo bila podjela civilizacijska, klasna, nego je bila i nacionalna. Marksizam je skinuo s dnevnog reda nacije kao obične povijesne tvorbe buržoazije. Izrugao je one koji su smatrali da te tvorevine imaju bilo kakvo trajno i dublje značenje i stvorio u ljudima osjećaj da te tvorbe svojim životom degradiraju planetarno dostojanstvo čovjeka. Čovjek koji se bavi nacijom je manje vrijedan zbog toga što u svijetu u kom vladaju opći i isti uvjeti rada nacija više nema nikakvog sadržaja. Na taj način je marksizam izuzeo među svim razlikama i tu razliku koja je jedna od organskih razlika svijeta. Kao što je pojedincu oduzeo pravo da se razlikuje, oduzeo je i kolektivima pravo da se razlikuju. On je širio taj imperativ kolektivizma toliko da obuhvati cijeli svijet i da time onemogući bilo kakav otpor, jer jedini otpor koji se može pružati totalitarizmu to je otpor raznolikosti, otpor osebujnosti, otpor života. Jer kao što smo već rekli, da se opet prisjetimo, raznolikost je uvjet opstanka bića. On je bio, dakle, na izvjestan način ne samo protuljudski, on je bio protuprirodan. Kao što reče jedan čovjek, na jednom jedinom stablu nema niti jednog lista koji ponavlja jedan drugi list. Lista! A mi smo kao ljudska bića, sa svim darovima o kojima smo već govorili, trebali jedan drugoga u beskraj ponavljati! Jer jedinka je ništa, a partija je sve! I svi oblici u kojima smo mi pokazivali svoju raznolikost za marksizam su bili neprijateljski, antimarksistički, antikomunistički, a pritom, osim toga, onda i klevetani kao provincijalni, kao osobine prošlosti, kao izgubljene i nevažne vrijednosti. I napokon su nam htjeli dokazati da smo mi zapravo postali prava ljudska bića onda kad smo izgubili sve što je bilo specifično naše, kad smo postali opće mjesto koje je svugdje na Zemlji izgledalo jednako, onda kad smo izgubili sve što nas obilježava posebno. I naravno, kad bi se to konsekventno vodilo, onda bi i raznolikost naših fizionomija trebala biti naša beskrajna nesreća. To da je netko ljepši ili ružniji, to da je netko spretniji ili nespretniji, to da je netko pametniji ili gluplji, to su osobine koje su smetale. Što sličniji, što istovjetniji, to sretniji – tako glasi pravilo svijeta koji ne podnosi raznolikost i ne podnosi pojedinca.

Evo, ima li što prirodnije onda da se svijet prihvatio ljudskih prava u čijem temelju stoji pojedinac, onaj za koga je odavno već, prije dvije tisuće godina, jedan od najvećih umova svijeta rekao: “Svaki čovjek je svrha, ni jedan čovjek nije sredstvo!” I samo u svijetu u kom je svaki čovjek svrha a ni jedan čovjek nije sredstvo, samo u tom svijetu čovjek ispunjava doista svoju ljudsku sudbinu. I mi se tom svijetu približavamo. Mi smo epoha pojedinca, mi smo epoha koja je konačno shvatila da je pojedinac konkretno mjerilo svega što čovjek čini. Ako govoriš o slobodi, ako pojedinci nisu slobodni, teško je dokazati da su svi zajedno ipak slobodni, jer je to besmisleno. Ako pojedinci ne mogu ispuniti svoju ljudsku sudbinu, teško je dokazati da bi ljudi koji ne ispunjavaju svoju sudbinu zajedno učinili veliku sudbinu svijeta. Ako svaki od nas u svojoj raznolikosti ne može pokazati što je, teško je dokazivati da svi zajedno dokazujemo što smo. Ono što izgleda tako banalno i očigledno nemoguće, bilo je sto godina programom Evrope. Nemojte misliti da je to samo neka puka đavolska zavjera, omaška ili nekakvo neznanje. Ono što ljude čini često tako duboko lakovjernim da i ovakve ideje prime kao svoj program, to je ljudska nesreća. Čovjekov svijet je bio ispunjen s toliko patnje (ovaj perfekt ovdje ne znači da je više nema, ja govorim samo s obzirom na ideje koje sada izlažemo), da je lakovjernost prema sreći bila prirodna ljudska reakcija prema nesreći. Svi koji nas uvjeravaju da ćemo biti sretni, vrlo brzo postaju naši učitelji, pa čak i oni koji gataju uz kavu u kavani. I njih sa zebnjom slušamo, nemojmo se toga sramiti. I najdublja misao o čovjeku, koja ne razumije tu činjenicu da čovjek sa zebnjom sluša gatanje iz kave ili iz karata, ne razumije čovjeka. Čovjek doista stalno strepi, on neprekidno ima zašto strepiti, a ta strepnja koja nas ispunja nije ugodna. I ako nam netko tvrdi da će nas tog bremena riješiti, mi vrlo brzo pristajemo na to. Ništa manje breme nije ni sloboda. Dostojevski kaže da je u biti čovjekovoj usađen strah od slobode jer je teška, i jedan njegov junak kaže – “Svaki čovjek čeka da što prije to svoje breme nekom preda”. Teško je biti slobodan kao što je teško biti i živjeti u miru. Mi mislimo da su te stvari jednostavne i da od nas ništa ne traže. Međutim, živjeti sa svojim pravima i živjeti u miru, što je za moderni svijet postalo isto, je gotovo tako teško kao živjeti u ratu, samo s jednom razlikom da je težina u tome što moramo stalno stvarati vrijednosti, dok je u ratu težina u tome što ih uništavamo. Tjeskoba stvaranja nije ništa manje zagonetna, duboka i potresna od tjeskobe nestajanja, ali vrijednosti koje se tako stvaraju vraćaju i veličinu, i dostojanstvo i ljepotu čovjekovog života. Pomislite da samo zato što je nešto teško napravimo zbrku između ove dvije stvari! Moramo misliti na najsuroviji način: uništiti Michelangelovu Kapelu i stvoriti je – podjednako je teško djelo. Pa ipak, zamislite svijet bez svih tih vrijednosti. Što ostaje čovjeku bez njih? Prava pojedinca su prava da to postoji.
Ona, politički formulirana, izgledaju vrlo apstraktno, ali ne smijemo zaboraviti da svako pravo pojedinca postoji samo kao praksa svakoga od nas. Nijedno učenje, ma kako bilo privlačno i kako izgledalo duboko, nema nikakve vrijednosti ukoliko ga nitko i nigdje ne prakticira. A ako nitko ne prakticira mudrost i veličinu čovjekovog svijeta, onda to nije samo pitanje kako ćemo mi živjeti, nego – da se prisjetimo one Bhagavatgite – to je i pitanje je li uopće onda svijet moguć. Prava pojedinca, ljudska prava, temelje se na nečemu što ni jednog trenutka ne smijemo zaboraviti, a to je da čovjekova osoba, o kojoj smo govorili kao beskrajno krhkoj i o onoj koja misli vječnost, već tisućljećima duboko proživljava jednu devizu, da tako kažem, ako ništa drugo – za mene koji sam religiozan i duboku vjeru – da je ona apsolutna, da je individuum apsolutan na vrlo zagonetan način. Nemojte se dati zavesti od poruge da je to smiješno, da se zamisli da ja baš takav kakav jesam budem vječno u kozmosu. To nije taj identitet, to nije ta istovjetnost mog dugog nosa i ćelave glave. To je jedna druga istovjetnost, jedna istovjetnost na kojoj počiva svijet i u kojoj ja sudjelujem. Toj istovjetnosti se nitko ne može narugati, ali ruga joj se svakodnevno onaj tko smatra da su naša prava, koja iz nje proizlaze, nešto što se može dovesti u pitanje svakom takozvanom državnom ili partijskom odlukom. Ali rugamo joj se i mi uvijek kad njezin teret prepuštamo drugima, a mi to svi povremeno činimo. Činimo zato što najlakše vjerujemo u one misli koje nam olakšavaju život. Ne mora to čak biti ni sigurnost sreće, to može biti naprosto životna lakoća. I zato danas kad se govori o ljudskim pravima, u državnim i međunarodim formulacijama koje se daju, postoji nešto što zapanjuje po svojoj racionalnoj jednostavnosti, preciznosti i otvorenosti kao i općoj obveznosti koja je do sada bila nepoznata u svijetu. I zato se može govoriti da ulazimo u epohu pojedinca. Ne samo da se zahtijeva pravo da pojedinac bude slobodan i da u toj slobodi ispunjava sve svoje ljudske obveze i vrijednosti nego se države obvezuju da u sustavu svih svojih postupaka to imaju kao obvezu preko koje jedino, ako je ispunjavaju, mogu biti dio modernog, suvremenog svijeta. Nedavno formulirana Helsinška deklaracija precizira da se bez takvih prava, koja podrazumijevaju i određenu političko-državnu strukturu, ne može biti članom moderne helsinške zajednice pa to znači ni zajednice Evrope i tako dalje, da ne nabrajam. A tamo se, na primjer, izričito veli da ni jedna država u kojoj je stranka identificirana s državom ne može biti članica helsinške grupe. Zašto? Upravo zato što se više ne dopušta da poslovi države postanu poslovi uime kojih se može osporiti vrijednost pojedinačnog. Dakle, mi smo preformulirali kolektivne odnose; kolektivni odnosi nisu više kolektivistički, nego su odnosi koji proizlaze iz svake pojedinačne samosvijesti koja se susreće s istom takvom samosviješću oko sebe. 
Nije istina da je ljudstvo nesposobno stvarati velike vrijednosti izvan kolektivističkog ujedinjavanja. Naprotiv. Ne postoji ni jedna velika vrijednost koju u svijetu nije potpisala nekakva određena samosvijest. Ne samo to. Ako dobro pratite orakule i svete knjige svijeta koje smo dobili, o kojima možemo polagati račun, na taj način što imaju nekakvu povijesnu priču o tome kako su prispjele na Zemlju – da uzmem recimo primjer Deset Božjih zapovijedi – vi ćete vidjeti da je uvijek, da jednostavno kažem, i Bog saobraćao s pojedincem; on zapovijedi daje Mojsiju, a Mojsije ih daje nama. Krist dolazi kao pojedinac da nam objasni jedan novi svijet, to daje svima, ali nas svakog pojedinačno obvezuje na istu Golgotu. Najdublje ideje u ovom svijetu, kad su bile usmjerene na to da čovjeku osiguraju veličinu i dostojanstvo, pozivale su ga na samoću. Ne u smislu da napusti druge, nego u tom smislu da sam donese odluku o vrijednostima koje će živjeti i s kojima će živjeti. A to je bitno, ta samosvijest i ono što je organizira. Mi se naravno, sasvim sigurno, ne rađamo sami na svijetu u pustom, praznom i neoblikovanom prostoru. Sa svih strana se oblikuje čovjekovo biće, ali samo u jednom trenutku to biće postaje svjesno svih tih činjenica i o svima njima donosi odluku. I onaj tko o svim tim činjenicama nikad nije donio odluku, nije postao čovjek. On spada u ljudsku vrstu, u zoološkom smislu te riječi, ali nije on čovjek. Nitko više ne definira čovjeka da je to spodoba koja hoda na dvije noge. Puno više se traži da bi se ušlo u kategoriju čovjeka. Upravo zato i ljudska prava počinju fiksirati ono što je nekada bilo, gotovo bi se moglo reći, područje heroja. Sad to postaje pravo svakoga. Čovjek je u toj sferi rasterećen i bit će, ako ova civilizacija uspije, posve rasterećen od ideje da je biti osoba nešto hrabro u građanskom smislu. Ali hrabrost u onom smislu u kom to ispituje religija, filozofija, ostat će uvijek naš duboki i neiscrpni teret kao i jedini izvor naše veličine. Mi moramo biti, dakle, državno zaštićeni. Država i ima tu funkciju da nas zaštiti kao građane, ali kao osobe, kao bića koja na ovom svijetu obitavaju zato da objasne i učine neke stvari, nitko nas ne može ni zaštititi niti umanjiti težinu tog posla. Ljudska prava su, dakle, pretpostavka koju je čovjek konačno prvi put definirao kao opću obvezu koja će omogućiti da svatko od nas odgovara za svoju ljudskost i da ta ljudskost ovisi samo o njemu. Ljudska prava su jedan strašan trenutak kad više nemamo isprika. Nitko više neće moći reći – Ja to nisam učinio zato jer to nisam mogao, jer sam se bojao bližnjih, jer su mi prijetili, pratili me i bojao sam se zatvora, kazne ili nečeg drugoga. Kad su ljudska prava ostvarena, ono što činiš je tvoj čisti posao i za njega posve odgovaraš. Ali ljudska prava su također, upravo zato, i jedan osjećaj zajedništva u smislu u kom su ljudi – dijeleći povijesna, materijalna i sva ostala dobra, kao i prizore unutar kojih žive, od ovih prirodnih do onih kozmičkih – objedinjeni istim izazovima i istim zadaćama i odgovarajući na njih osjećaju jednu unutarnju, ali metafizičku a ne partijsku ili psihološku, bliskost. To je bliskost istog svijeta i bliskost onih zajedničkih činjenica koje su već u tom svijetu zatečene kao naše. Među tim bliskostima, koje daju i organiziraju raznolikost našeg položaja u svijetu, je ne samo pojedinac, ne samo pokrajina, nego i nacija, i civilizacija, i raznolikost civilizacija također. Mi ne živimo u svijetu u kojem postoji jedna civilizacija. Vi znate da su deseci i deseci civilizacija u povijesti nastali i nestali. Zemlja je golema grobnica ne samo pojedinaca nego i civilizacija. Zemlja je na kraju mjesto gdje istodobno žive najrazličitija vremena; mi ne živimo u jednom vremenu, mi živimo u tisućama vremena. Sukob vremen_ se i sada zbiva u Golfu (Zaljevski rat, op. B.B.), sukob vremen_ se zbiva u Jugoslaviji, sukob vremen_ je i sukob između naših nacija – sukob civilizacija, sukob vjera, sukob shvaćanja svijeta. U ljudskim pravima svi ti sukobi dobivaju nešto što je prijeko potrebno, pravo i mir da se razriješe onako kako to slobodni ljudi odlučuju. Ona ne ukidaju ni jedno od tih pitanja, ali daju mogućnost da se sva ta pitanja rasprave na način koji odgovara civilizaciji koja je formulirala ljudska prava. Različitost bića je, dakle, najprirodniji i jedini način na koji se može odgovoriti na pitanja koja nas potresaju; kao što su obveze, koje proizlaze iz povijesti, u povijesnim vrijednostima, u prizorima veličine koje susrećemo u velikim knjigama, u velikim slikama, u velikoj arhitekturi, u patosu naših velikih djela; kao što su ona obveza nama da izgrađujući svijet ostanemo ne samo u dosluhu nego u zadaćama koje ta veličina pred nas postavlja, jer u svakom od tih djela nije samo nekakva estetička ili trenutna vrijednost, u njemu je ono što najviše poziva, to je da se obnavlja, neprekidno obnavlja, velika strast građenja čovjekovog svijeta, a tu strast možemo ispuniti samo onda ako smo, prvo, slobodni a, drugo, doista prepoznajemo što čovjekov svijet jest. A taj svijet, koji se formulira u ljudskim pravima, to je svijet onih vrijednosti koje pokazuju, svakodnevno pokazuju, da je čovjek, uz to što je trenutno biće, očigledno i biće koje beskrajno nadilazi taj trenutak. Jer samo zato tisuće godina čitamo iste knjige s dubokom i potresnom zahvalnošću, s osjećajem njihove ljepote i veličine. Samo je tako moguće da i danas nama bude velik Dante kao što je bio, čak i veći nego svojim suvremenicima. Jer kad je on pisao Božansku komediju, kao što znate, u Italiji gotovo nitko za nju nije znao, nije o njoj ni vodio računa. Jedino je možda jedan od njegovih velikih prijatelja znao što se zapravo događa u toj maloj sobici gdje on žmirkajući, poluslijep, ispisuje najljepše stranice evropske poezije.

Mi smo ljudi koji su to otkrili, to nas obvezuje, i ta veličina pokazuje da su tisućljeća zapravo, kao što nam pokazuju recimo Grci, nešto što nas stalno drži zajedno, na okupu, i što nam stalno daje razloge i postavlja pitanja da bismo djelovali i bili ljudi. Tako izgleda kontekst u kom se javljaju ljudska prava, najšire. A najuže izgleda onako kako mi svakodnevno postupamo, kako u svakom trenutku odgovaramo na izazov onoga što nas želi pretvoriti u mrlju. Jer svakodnevni život je sklon tome da umrlja pojedinačnost, jer je ona naporna i onom tko je osjeća i onom tko je susreće. Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima. Zato ljudska prava nisu ništa drugo, nego točno u okviru države formulirani ideal koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: “Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim”. To je vrlo jednostavno, najteže, ali cijela povijest se dogodila samo zato da bi te ideje bile formulirane, a mi kao generacija doista možemo biti ponosni da smo živjeli u vremenu u kom se to dogodilo; vremenu strašnom jer je jedino to doba iskusilo zadnje konsekvence kolektivizma, i vremenu prekrasnom jer je iz tih pouka izišla dovoljno hrabro da poslije svega pokuša ponovno ljudski živjeti. Mi smo doista hrabri, ne zaboravite to! Jer ono što smo mi podnijeli, ma koliko nam se sad to čini kao nekakav ružan san, bila je jedna strahovita i užasna protuljudska oluja koja nas je gotovo posve izbrisala. A mnoge i jest.
Hvala vam lijepa.

4 thoughts on “Govor o ljudskim pravima, Rovinj 1990.

  1. Pingback: Ne zaboravimo Vladu Gotovca! « Vlado Gotovac

  2. I loved as much as you’ll receive carried out right here.
    The sketch is tasteful, your authored subject matter stylish.

    nonetheless, you command get bought an shakiness over that you wish
    be delivering the following. unwell unquestionably come more formerly again since exactly the same nearly
    very often inside case you shield this hike.

  3. Hey I am so thrilled I found your web site, I
    really found you by error, while I was browsing on Yahoo for something
    else, Nonetheless I am here now and would just like to say thank you for a
    fantastic post and a all round thrilling blog (I also love the theme/design),
    I don’t have time to browse it all at the minute but I have book-marked it and also included your RSS
    feeds, so when I have time I will be back to read more,
    Please do keep up the great jo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s