12. sjednica Zastupničkog doma Sabora RH, 18.10.1996.

———————————————————-

Gospodine predsjedniče, predsjedavajući i gospodine potpredsjedniče, kolege i kolegice zastupnici!

Kao podnositelj zahtjeva u ime HSLS da se Vladi izglasa nepovjerenje, dužan sam na kraju ove rasprave reći nekoliko riječi kao predlagač.

Moram napomenuti da predlažući nepovjerenje Vladi nijednog trenutka nismo sumnjali u smisao tog prijedloga. Ne zato što smo mislili da će biti izglasano nepovjerenje, nego zato što smo duboko uvjereni da je rasprava o povjerenju Vladi način na koji se može raspraviti o stanju nacije i onome na koji način to stanje nacije vodi izvršna vlast, a izvršna vlast je Vlada.

Za nas je to posebno važno zbog toga što se u malo kojem društvu kao u Hrvatskoj tako blisko povezala politika i gospodarstvo i upravo zbog te silne bliskosti bilo je i moguće učiniti ono što se događalo u ovom periodu koji smo opisivali i u kojem smo pokušali dati prave dimenzije i pravo značenje.

Nijednog jedinog trenutka naše nastojanje nije bilo usmjereno na to da se bilo tko iz bilo kojeg sloja političke orijentacije ili bilo kojeg drugog nastojanja podvede pod isti nazivnik jednom nekritičnom globalizacijom.

Naprotiv, činjenica da je naglašeno da su dva golema problema stvaranja temelja moderne države koje se u našem slučaju sastoji u vlasništvu kojega nije bilo i koje je trebalo uspostaviti i na drugoj strani ratne operacije za koje smo naglasili da su bile silno dramatične, tragične i teške, dakle, da su se upravo ta dva najveća motiva zlorabila ovakvom vezom i pretvorila u izvor najrazličitijih kriminalnih radnji i da su te radnje uznemirile i obične građane što je činjenica i što se iz svakodnevnih kontakata može zaključiti i na svakom mjestu može čuti. Onaj tko to neće, može to osporavati, ali ja ne vjerujem da postoji među nama ijedan jedini čovjek koji ima dodir s javnošću, a da taj teški teret ne osjeća i da ne čuje taj glas koji stalno govori: Zaustavite ovakve manire, ovakve postupke i ovakvo razvijanje hrvatskog unutarnjeg državnog života.

Zato nije samo u pitanju to da se izglasuje nepovjerenje Vladi, nego je u pitanju i činjenica da smo mi obavezni da pred našom javnošću izložimo razloge zbog kojih tražimo da dođe do zaokreta u ponašanju ne samo naše Vlade, nego i svih nas, bez obzira koliko smo i kako sudjelovali u odgovornosti za ovo što se događalo.

Prema tome, ne treba nitko pokušavati podmetnuti onome što sam ja govorio i što su govorili ostali zastupnici iz oporbe, puku želju da se, kako je netko rekao, krivnja politikanski na ovoga ili onoga zbaci ili nabaci. Ne gospodo, ovakve teške posljedice nikome ne pružaju radost i nitko ne nalazi užitka u tome što one postoje, a najmanje u tome da bi ih nekome stavio na leđa. Bio bih presretan kao i svaki hrvatski čovjek, da ovo ne treba govoriti. Bio bih presretan kao i svaki hrvatski građanin da se ništa od ovoga nije dogodilo. Bio bih presretan da mogu, umjesto toga, govoriti sasvim druge tekstove. Na žalost, tako nije i nije to slučajno i zato što nije slučajno mi moramo ispitati zašto nam se to događa. Odbiti to, vrlo je lako. Davati izjave, vrlo je lako, posebno one koje od ozbiljnih problema odvlače ljude u različite druge oblike degradiranja rasprave, ukidanja njezinog smisla i svođenja rasprave na komediju. To je danas u niz navrata i učinjeno, pokušajima da se nekakvim povijesnim reminiscencijama oduzme pravo na govor u ovom trenutku, reminiscencijama koje su neutemeljene i koje predstavljaju u svom bitnom elementu zapravo krivotvorenje povijesnog okvira i njegova značenja, pa do toga da se izričito traži odgovornost upravo u onim stvarima koje su bile u samom temelju borbe za uspostavljanje moderne Hrvatske. Jer uistinu je tako, da je Hrvatsko proljeće sa svojim tezama bilo jedan od temeljnih događaja u novije doba u hrvatskoj povijesti, povratak hrvatske samosvijesti i sposobnosti da se politički na europski način postave pitanja u tom trenutku za našu naciju. Nema boljeg primjera, nema nacije koja je to u to doba bolje činila, pa prema tome ako smo mi to činili loše, onda je to činila loše cijela Istočna Europa.

Volio bih, dakle, da se u raspravama ako se već spominje povijest, da se ona spominje i kompletno. Ako se citira što su radili oni iz HSLS-a ’89. neka se citira i u Hrvatskom proljeću, neka se citiraju svi autori iz tog vremena, pa i oni koji su iz one stranke koja se citatima bavi. Ostavimo se dakle toga, jer ima vrlo mučnih citata za sve nas.

Ja nisam, još moram samo to reći, govorio o svojoj robiji zato da bi njome licitirao. Ne, to mi nije potrebno. Govorio sam zato da pokažem kako su takve rečenice dovodile do šest godina robije i izričito sam rekao, zamislite kakvu bi robiju dobio da sam govorio ono što sada vi imate priliku govoriti. Sada da, ali ’71. Boga mi, ne.

Ovdje sjedi i član je stranke gospodin Primorac koji je bio moj sudac u istrazi. Upitajte ga kakvo je bilo doba i kako je to izgledalo. Znam, vi se nervirate, ali ja sebe moram čuvati jer govorim o ozbiljnim stvarima, a ne o igračkama. Nisam dalje, nijednog jedinog trenutka nikoga kriminalizirao izravno. Prema tome, pokušaj da se to pretvori u nekakvo kriminaliziranje je pokušaj da se naravno izbjegne pravi govor i pravo mišljenje. Ima gospodin Šeks pravo i to je pravi način reagiranja. Da, gospodo. Ovo je politička borba, ali mi tu jesmo zbog političke borbe. Mi jesmo ljudi koji se politički bore. Borimo se politički zato da dokažemo da su naša stajališta bolja od nekih drugih, borimo se zato što vjerujemo da bi ta stajališta, ostvarena, učinila bolje Hrvatskoj i zato se doista ne bojim pada Vlade, ne u smislu da je neće biti. Ne bih se bojao pada Vlade i kada bi se sutra mogao realizirati ja se doista ne bojim toga. Ja sam uvjeren da možemo napraviti odličnu Vladu, Vladu koja će doista realizirati ono što govorimo i spreman sam ako to ne bude tako, sjediti ovdje i odgovoriti u skladu s onim u što vjerujem i što želim.

Zato, ne bih pristao ni na jedan od onih pokušaja koji cijelo moje izlaganje žele skinuti s dnevnog reda samo zato što je politika ili zato što je bez nade, a ipak je učinjeno. Uostalom, sve ove prilike koje vladaju oko nas i s nama nisu slučajne. Htio bih samo reći da uvijek kada se jedno društvo na ovakav način stvara, kada se iz jednog elementa socijalnog, gospodarskog ili društvenog prelazi u drugi, dolazi do različitih zakonitih reakcija. Ako se kulturne i psihičke osobine onih koji su gornji sloj i koji upravljaju državom u jednom trenutku kada je ovakav okret zadrže na razinama koje im prethode kao slojevima iz društva iz kojeg dolaze. To će se očitovati na primjer u autokratskim težnjama istaknutih ličnosti, tako da će primjena demokratskih načela u praksi biti gotovo nemoguća ili će biti znatno ograničena.

Isto tako će se u takvoj sredini zapaziti i snažno razvijen nepotizam kao ostatak osjećaja rodovske solidarnosti. Uz to će doći i do težnje za vlašću po svaku cijenu i održanje na vlasti svim mogućim sredstvima jer je vlast u toj sredini postala vodeća društvena vrijednost. K ovome treba dodati pomanjkanje autokritike, vlastito precjenjivanje, a podcjenjivanje i netoleranciju prema protivnicima.

Slabo razvijen osjećaj odgovornosti i pomanjkanje smisla za discipliniran rad. Zatim, pomanjkanje humanih osjećaja, gramzivost za materijalnim dobrima, silu kao glavno sredstvo vladanja, a prevaru kao društveno dozvoljen način ponašanja. Slijedi to sociološki iz nekih komponenti koje su bile vrlo žive u našem razvitku. Da se ne bi mislilo da se radi o jednom tekstu koji je također napisan protiv nekoga tko se ovdje bori protiv ovih mojih teza moramo upozoriti da je ovo knjiga, da je ovaj citat iz knjige koja je objavljena 1937. godine od gospodina Tomašića, historičara hrvatskog društva. Očigledno je dakle gospodo da postoje neke činjenice koje doista zahtijevaju da ih se razmotri i sa znanstvenog stajališta i da se ovdje ne radi samo o politikantskim zahvatima, nego da se radi o jednom elaboriranom socijalno-političkom stajalištu koje se naravno u jednom jedinom govoru u prilog Vlade ne mogu u cjelini iznijeti.

Ja zbog toga, osim ovog teksta, a bilo bi ih još jako puno, upozoravam one koji nas kritiziraju da moj govor podrazumijeva i govore mojih kolega iz stranke i mojih kolega iz opozicije koji su nastavili iznositi činjenice na koje se moj uvodni govor odnosio i da tek ukupnost iznesenih činjenica, ukupnost svega onoga što su ovdje rekli kritički tek da to sve zajedno predstavlja ne svu, ali dobrim dijelom onu argumentaciju iz koje se izvlači moj zahtjev da se izglasa nepovjerenje Vladi.

I na kraju nešto o izborima i propagandi. Ne spada u temu, ali je često spominjano. Reflektori, izbori, izborna propaganda. Gospodo, nemojte se na to osvrtati. Prednosti koje HDZ ima pred nama u izbornim kampanjama su nedostižne. To je jedino u što sam posve siguran da vam u tehničkim sredstvima nećemo biti ni blizu ravni. Nemamo helikoptere, nemamo televiziju koju možemo upotrijebiti kad hoćemo i kako hoćemo, ni radio ni bilo što drugo. Nemamo toliko novaca, nemamo dakle ni mobilnost ni tehnička sredstva ni gospodarska sredstva koja su potrebna da s vama stupimo u ravnopravnu borbu, što se toga tiče. Prema tome, reflektori mogu biti tu, ali oni nisu selektivni. Oni i vas slikaju kad govorite. Ne samo nas. Mi ne tražimo da samo nas slikaju u Saboru, nego i vas da se čuje, vas, dapače. Dapače, to je meni jako drago da se i vas čuje. Bilo je lijepo čuti danas neke ovdje koji su govorili ono što su govorili.

Ja volim da je to hrvatski narod čuo, i njih i mene. Prema tome, nemojte se tužiti. Televizija je na žalost mehaničko sredstvo. Ne pravi razlike, ne mijenja glasove, ne deformira fizionomije, ne stvara karikature, pokušava biti objektivno oko kamere. E pa pustite onda neka to oko kamere ispriča priču onako kako je vidi. Ako vam bude na sreću neka bude, ako bude nama, neka bude nama. Nemojte se protiv nje buniti, ako vjerujete da je cijelo zlo u tome da mi želimo pred njom biti. S nama ste zajedno pred njom, a sve ostalo vrijeme ste vi sami na njoj.

Hvala lijepa.