Slobodan P. Novak: Paradoks o odgovornosti

Sonda u hrvatski književni posttotalitarizam

Opći je dojam da je fenomen književnog disidentstva u istočnoj Europi na teoretskoj razini razmjerno dobro obrađen, da se o njemu pisalo u posljednjih nekoliko godina mnogo, ali su se zaključci izvodili na osnovi premalo primjera i bez uvida u dovoljan broj sudbina. Nije moguće prepoznati sve istočnoeuropske disidencije i njihove tekstovne dokumentacije i iscrpiti ih u opoziciji Havel-Kundera. Slučaj hrvatske književne disidencije iz 60-ih i 70-ih godina dodatno komplicira i činjenica što suvremeni hrvatski književno-politički binom ne funkcionira u paru Havel-Kundera. I u Hrvatskoj su doduše 1990. odjeknule češke parole o tomu kako treba dovesti književnost na vlast, ali se one u Hrvatskoj nisu nikad ostvarile i svjesno su izbrisane iz svijesti. U Hrvatskoj i danas ima književnika na vlasti, ali njihove pozicije — ni dok su bili zatvarani, a još manje kad su bili aktivisti komunističkih programa ili kad danas zagovaraju neokomunističke zakone — nisu imale veze s liberalnodemokratskom disidencijom što ju simbolizira Vacláv Havel, a u Hrvatskoj — kako ću pokazati — najbolje predstavlja Vlado Gotovac. Ne mislim da bi igdje trebali književnici doći na vlast, ali mislim da nikada i nigdje ne bi trebali doći u priliku da se nemoć njihovih moćnih riječi stavlja u tamnice, da se njihova utopija proglašava oružanom pobunom, da se duh utamniči u ime navodno viših ciljeva oslobođenja čovjeka, a da se odanim piscima dopušta da im država nadoknadi talent, da im vlast zajamči značenje, da im položaj odredi veličinu, a da im nagrade daju vrijednost kao protuuslugu za to što su vlast branili od svojih kolega.

Kad smo 1994. na naslovnoj stranici »Vijenca« velikim slovima najavili intervju s Vaclávom Havelom i najavi dali naslov »Razgovaramo s Havelom, češkim Gotovcem«, u hrvatskoj je javnosti nastao šok. Kritičari bliski vlasti rekli su, nadajući se time zaraditi još koju mrvicu sigurnosti, da s binomom iz naslova nešto nije u redu, jer da ime, jedino koje bi smjelo u tom kontekstu stajati uz Havelovo, prirodno može biti samo ime aktualnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je kao i Havel bio u komunističkom zatvoru, a sada je predsjednik. A Gotovac, rekli su, bio je u zatvoru — kad već hoćete — iz istih razloga kao i Tuđman, a nije predsjednik. Dakle, zaključak je trebao biti: zna se tko je hrvatski Havel! Moja se intervencija, dakako, neće baviti Tuđmanom. To je uostalom posao političkih komentatora, a sve više i boraca za ljudska prava. Pokušat ću samo pokazati da je Vlado Gotovac doista hrvatski Havel i kako onaj naslov »Havel, češki Gotovac« nije bio nimalo neutemeljen.

Zatvorski zapisi

Da bih prikazao književni profil Vlade Gotovca i da bih istaknuo neke njegove poglede, morat ću uvesti i nekoliko osoba i sudbina iz inovremene hrvatske književnosti, ne bi li piščev lik bio jasnije ocrtan. U tom smislu je ključna dramatis persona ovoga teksta i Antun Šoljan (1932-1993) koji je Gotovcu bio blizak u većini književnih i društvenih preferencija, ali koji nije nikad zatvaran, iako je bio protivnik totalitarizma, zagovornik građanskih životnih nazora i javnog aktivizma, onoga što su tadašnji češki disidenti nazivali drobna prace, sitnog rada. Šoljan je autor nekoliko romana, niza esejističkih knjiga, drama i nekoliko knjiga poezije, zatim i antologija iz hrvatske i svjetske književnosti, prevodilac s engleskog i njemačkog i predsjednik PEN kluba od 1971-1974. U vrijeme Gotovčeva zatočeništva bilo je i nekoliko pisaca koji su isticali svoju lijevu i marksističku orijentaciju, ali su, svjesni svjetskih kretanja u književnosti i filozofiji, sa stanovitim otklonom od vladajuće narudžbe uspjeli misliti položaj književnosti u društvu na način koji je bitno prevladavao razmišljanje filozofa okupljenih oko časopisa »Praxis« i bio u priličnom raskoraku sa stavovima vlasti. Za razliku od filozofa okupljenih oko »Praxisa« ti su ljudi prepoznali Gotovčev slučaj, te su, iako se s njim nisu slagali niti ga uvijek izravno spominjali, branili njegovo, ali i opće pravo na slobodno iskazivanje kritike. U toj grupi časnih kritičkih glasova izdvojit ću Svetu Petrovića (1931), najlucidnijeg teoretičara toga doba, zagovornika odgovornosti u filologiji i znanosti o književnosti. Kritičar kritike i sveučilišnog života, bio je profesor komparativne književnosti na zagrebačkom sveučilištu do 1972. kad je objavio knjigu Priroda kritike, a ubrzo potom napustio Zagreb. Svoju središnju i vrlo utjecajnu poziciju više nikad u Beogradu nije obnovio. Do mirovine bio je izvan glavnih kritičkih krugova. Spomenut ću i Predraga Matvejevića (1932) koji je, s pozicije vlasti u to vrijeme poćudnog čovjeka, kao komunist i jugoslavenski nacionalist, pisac knjige Jugoslavenstvo danas, pronašao prostor iz kojega je, doduše neuspješno, ali ipak javno, u drugoj polovici sedamdesetih i u osamdesetim godinama branio pisce u zatvoru. Dakako, nećemo mimoići ni filozofe okupljene oko zagrebačkoga časopisa »Praxis«. U ovom slučaju mogu se mimoići njihova filozofska djela, ali ne i njihov moral, posebice zato što je odnos Vlade Gotovca u zatvorskim zapisima, a i inače, prema »Praxisu« bio žestoko negativan. Da je zatvorenikov gnjev bio posvema opravdan svjedoče mnogi tekstovi iz ondašnjih novina i časopisa, gdje su ti filozofi opravdavali uhićenje pisaca i davali za pravo vlastima. Njima se, naime, činilo da je posve u redu što je zatvoren još jedan zagovornik građanskoga društva ili — kako se tada govorilo — trulog liberalizma. U povijesnom smislu zanimljiva je i uloga Hrvatskoga PEN Centra u tim događajima, kao i činjenica da su neki od spomenutih književnika pokušavali djelovati upravo u okruženju Hrvatskoga PEN Centra, često s oprečnih pozicija. Nije beznačajan ni pokušaj Heinricha Bölla, tadašnjeg predsjednika Međunarodnoga PEN-a, da 1973. internacionalizira Gotovčev slučaj, čemu su se i tada, kao i sada, opirali oni, kojima je odgovaralo da događaje koji su proizašli iz hrvatskog proljeća prikažu rubnom i nacionalističkom epizodom, koji su htjeli kazati da je Gotovčevih šest godina tamnice i pet godina lišavanja građanskih prava u Jugoslaviji primjer žrtve koja je zbog nacionalizma zaslužila svoju sudbinu. Takav stav ne odgovara činjenicama, a to će reći objavljenim tekstovima Vlade Gotovca, kao i poznatim namjerama njegovih sudaca. I sedamdesetih godina, kao i danas, slučaj Vlade Gotovca bitno prelazi uske horizonte domaćih nacionalista koji su opremljeni idejama iz 19. stoljeća.

Svjetska Hrvatska

Ne može se mimoići ni istina o tome kako vlasti u Hrvatskoj danas radije zaboravljaju žrtve, ne bi li se zaboravili krvnici. Zaboravljaju se žrtve ratnog holokausta, žrtve fašizma i isto tako žrtve komunizma. Isti ljudi istim metodama krivotvore i događaje iz 1971. Krivotvore ih, jer ne žele prihvatiti da je već tada izrečeno, a izrekao je to Vlado Gotovac i zato mu je tada dosuđen zatvor, ali je upravo s takvim svojim mišljenjem i danas u opoziciji. Rekao je tada da je »jedina Hrvatska, koja nas zanima, svjetska Hrvatska«. Događaji iz 1971. prekinuti policijskim operacijama i nazvani hrvatskim proljećem, bili su općenarodni pokret za slobodu, ne od Jugoslavije, nego pokret za popravljanje Jugoslavije. Bio je to pokret koji je tražio onoliko slobode za Hrvatsku koliko drugi tada u Jugoslaviji nisu prepoznali da mogu tražiti za sebe. Ti događaji nisu danas bitni zbog ondašnjih krvnika. Krvnike su svi prepoznali. Danas su ti događaji bitni zato što ih se i nakon 1990. u Hrvatskoj, namjerno prikazuje kao perifernu nacionalističku epizodu. Radi se tako zbog toga da se ne bi vidjelo kako su u to vrijeme, a posebno u slučaju zatvorenika-književnika Vlade Gotovca, napisani tekstovi, ali i maštana stvarnost koja je, na žalost, još uvijek ostala san većine istočnoeuropskih novih demokracija. Kad sam naslovom najavio da ću govoriti o posttotalitarnoj Hrvatskoj, potrebno je istaknuti da taj Havelov termin u Hrvatskoj nije prihvaćen, čak ni uz potrebne ograde. Tu je homo novus nastao tek 1990, a sve prije postojalo je kao uvod da se rodi »novo«, koje briše svu prošlost. O tomu Vlado Gotovac i danas piše isto kao što je pisao i prije tri desetljeća: »Svaki dan neki velikan iz hrvatske povijesti u njihovim tekstovima izgubi svoje povijesno mjesto. S njim uvijek i Hrvatska nešto izgubi u sadašnjosti. Postaje manja, jednoličnija i provincijalnija. To su tekstovi koji izoliraju, smračuju, pustoše — da bi mogla postojati sadašnjost koja je po njihovoj mjeri, jedina sadašnjost koju oni razumiju i koju oni mogu podnijeti.«

Nekoć ali i danas u Hrvatskoj su stradavali i stradavaju oni koji zagovaraju svakodnevno i sadašnjost, koji zagovaraju princip djela, što je i naslov Gotovčeve knjige iz 1965! Sedam godina poslije autor Principa djela (The Principle of Deed) odlazi prvi put u zatvor, osuđen na četiri godine zbog aktivizma koji za nj nikad nije bio politička kategorija, nego je proizašao iz filozofskih ideja i društvenih kretanja 60-ih godina. Bio je taj aktivizam, taj princip djela književna gesta ovoga pisca. (…)

Sloboda stvaranja

Većina književnika Gotovčeva naraštaja u književnosti je nastupila pedesetih godina. Taj naraštaj, kako ga Gotovac zove neofita, svugdje u istočnoj Europi, a u Jugoslaviji još izrazitije zbog događaja iz 1948, prihvatio je i radikalno zagovarao načela slobode umjetničkog stvaranja. Ta načela mladi su, bez obzira na nevolje i na okruženje koje je od njih tražilo da opisuju život u omladinskoj radnoj brigadi i da se čude »zašto je čovjek koji voli Moby Dicka ipak kapitalistička hijena«, dosljedno zagovarali u svojim časopisima. Njihove estetske preference vidljive su u repertoaru prijevoda iz angloameričke poezije, francuske i njemačke filozofije, a i u bliskosti sa slikarima iz grupe Exat koja je okupljala njihove likovne vršnjake. Treba tražiti formu tvrdila je ova nova komunizmu tako strana generacija, treba tražiti formu kako bismo uz njezinu pomoć prenijeli novi smisao. Jer piše Gotovac: »Ništa ih tako ne raspaljuje kao slobodan čovjek. Oni kliču: sve, sve, samo ne forma. Ukinite formu. Onemogućite je. Svugdje…« Gotovčev stav o slobodi stvaranja, suprotstavljanje onima kojima je originalnost subverzija, zatim svakodnevno zagovaranje aktiviteta stavili su generaciju iz pedesetih godina u središte književnih događanja. (…)

U svojoj sudskoj obrani citirat će Gotovac Solženjicina »Oprezan čovjek to je nikakav čovjek«. Hrvatski komunisti rano su shvatili da sa socrealizmom kao umjetničkim programom protiv takvog novog aktivizma ne postižu mnogo. Može se kazati da se komunisti nakon šezdesetih godina više oko socrealizma nisu niti trudili, estetika ih više nije zanimala, pa su se počeli baviti etikom. I to je bio početak njihova pada! Jer u svemu, samo ne u etici, mogli su preživjeti.

U krugu Gotovčevih vršnjaka najartikuliraniji je već u pedesetim i u prvoj polovici šezdesetih godina bio glas Antuna Šoljana koji se u svojim tekstovima i književnim akcijama kretao na nesigurnoj poveznici između etičkog i estetskog, ali tako kako je govorio da se uvijek bude samo u estetskom. Etika se u ovoga pisca podrazumijevala. Ona se izvodila iz estetskog i to je bila bitna novina. Šoljan je prvi među hrvatskim poratnim mlađim piscima radikalno iskazao, već prije 1960. stav da samo nedostatak estetičkih utemeljenja omogućuje njihov moralni probabilizam. Preventivni esteticizam ove teze dugo je štitio ovog pisca od progona. Tragači za nepoćudnošću sudarali su se s ovom postavkom koju je Šoljan ugradio u svoj književni rad, a i u polemike. On je o politici govorio jedino s književnog stajališta, a kad je dao ostavku na funkciju predsjednika PEN-a, jer je prosudio da 1973. nije više u mogućnosti štititi svoje zatvorene kolege, i tada je govorio o estetici, i tada je htio da mu estetika osigura etičnost. Kada to više nije bilo moguće povukao je konzekvence i odustao. Tada su, žešće no ikada prije počeli nemilosrdni napadi koji su kulminirali 1978., ali su počeli već 1964. kada je na grobu modernističkog pjesnika A. G. Matoša, kultnog starijeg pisca, održao kratki govor. Već sutradan je taj govor izazvao ukidanje netom odobrene dotacije za novi književni časopis. Šoljan je tada davno pokojnom pjesniku rekao:

Pitanja i akcije

»Došli smo da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada. Došli smo da nam oprostiš za svaki slabi trenutak. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavjeli i otupjeli i što nismo često imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi. Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove no što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi a većoj nagradi.« Taj govor iz 1964. bio je rezime petnaestogodišnjeg pokušaja jedne generacije da samo u estetici pronađe svoj prostor, a izgovoren je dan prije negoli što su komunistička partija i njezini fondovi mladim piscima, tada već 35-godišnjacima, trebali dodijeliti dotaciju za časopis. Šoljan se na grobu, kako je kazao, živog mrtvaca, vođen etičnošću kao estetskom činjenicom, došao ispričati zbog slabosti, zbog pristajanja da se uzme novac od onih koji nisu vrijedni da ga dijele. Grob su tom prilikom u žurbi napustili prisutni komunisti i od sutra časopis »mladih« nije više spominjan. Bilo je to iste one godine kada je pokrenut »Praxis«, časopis o čijoj se budućnosti u trenutku pokretanja nije mnogo znalo, osim da su njegovi pokretači kritičari staljinizma što nakon Hruščova i nije u Jugoslaviji bila naročita novost. Od tada, od toga Šoljanovog govora, pa od pojave »Praxisa« započinje u hrvatskoj književnosti i filozofiji novo doba, ne toliko zbog spomenutih činjenica koliko zbog promijenjenih okolnosti u kojima su se događaji nizali neviđenom brzinom. Od tada novo je postalo zovom piscima koji su književnost doživljavali iz građanskog obzora. Novo, koje su oni do tada shvaćali samo kao estetsko, sada je sve više donosilo pitanja o tuđem etičkom probabilizmu. Gotovac je prvi među vršnjacima u svojim tekstovima radikalizirao ta pitanja i iskazivao ih u kategorijama i akcijama koje će ga šest godina kasnije odvesti u zatvor. Iskazivao je stavove koji ga izravno povezuju s aktualnom istočnoeuropskom disidencijom, ali i s načelima kulturnog radikalizma npr. Susan Sontag ili Herberta Marcusea koji su radikalizam u kulturi zagovarali u slobodnim sredinama zapadne demokracije.

Svi se istočnoeuropski pokreti iz šezdesetih i sedamdesetih godina bitno razlikuju od događaja iz 1989. Dok je većina istočnoeuropskih zemalja 1989. žudjela za starim, kao spasom od komunizma, pokreti u Čehoslovačkoj 1968. ili ovaj u Hrvatskoj 1971. obilježeni su težnjom za novim. Staro tada nitko nije spominjao ni u književnim ni u političkim polemikama. Staro se zagovaralo u nostalgičnim i za književnost nevažnim publikacijama u emigraciji gdje je dio kulturnih radnika nekoć pripadao poraženoj eliti Pavelićeve marionetske i zločinačke države s Hitlerovim protektoratom. Pokret protiv totalitarizma u Hrvatskoj je nosio sve značajke novog. Proljećem ga nisu slučajno nazvali po analogiji s praškim proljećem dok su ga neprijatelji, želeći prokazati njegovu zloćudnost, nazvali tipičnom komunističkom skraćenicom maspok ili masovni pokret. Bio je pod okriljem tog doista masovnog pokreta već vidljiv početak kraja totalitarizma u Hrvatskoj. Prethodili su, doduše, tome događaji iz 1966. kada je osobno Josip Broz Tito u jednoj dramatičnoj političkoj igri smijenio čitav policijski vrh. U Jugoslaviji se počelo disati nešto slobodnije, paljeni su dotadašnji policijski dosjei. Moglo bi se navesti na stotine pokazatelja tog iznenadnog oslobođenja, bolje reći stanja u kojemu se oglasio stid mladih. Izdvojili smo Šoljanov govor o stidu iz 1964, ali ne može se ne spomenuti i pokretanje »Praxisa« u kojemu filozofi, svi manje-više komunisti, počinju tražiti reformu komunizma i jačanje samouprave, počinju kritizirati birokratizaciju. Ne može se u tom vremenu ne vidjeti kako na Sveučilištu iz okruženja koje izbjegava ući u latentne, ali sada sve otvorenije probleme, Sveto Petrović teoretičar književnosti blizak marksističkim misliocima, traži povratak odgovornosti u kritiku, traži njezino oslanjanje na svjetskost i traži da se prevlada ono što se do tada zvalo antipozitivističkom pobunom i što je zatvoreno u kulu svojih bezopasnih interpretacija postajalo izolacionizmom i dolazilo u nesklad sa suvremenom književnom praksom, s onim što je Gotovac nazvao principom djela. U isto to vrijeme Vlado Gotovac uporno ponavlja svoje stavove o odgovornosti. Iako u tome nije bio jedini bio je svakako najdosljedniji. Najdosljednije je ponavljao da nitko nije kriv, ali da smo svi odgovorni. Upravo upornost piščevih stavova pokrenula je sukob s vlastima, ali i Gotovčevo razlikovanje od većine njegovih budućih zatvorskih drugova koji su i dalje govorili o povijesti, o naciji i o ekonomiji. Dok su oni ustvrđivali činjenice, on je dijagnosticirao stanje. (…)

Ne postoje dva pojma slobode

U Hrvatskoj pokret otpora komunizmu i njegovoj ideologiji bio je i u književnosti iskazivan gomilom tekstova o povijesti. Povijest kao tekst pojavljuje se u Hrvatskoj šezdesetih godina kao reakcija na komunistički univerzalizam i scijentizam. Za Vladu Gotovca, citirat ću ga doslovce, svijest o povijesti terapeutski djeluje na probuđene ljude, ali za ovoga pisca povijest i pisanje o njoj ima smisla »samo ako je raznolikost i ako afirmira raznolikost«. O tomu je on pisao prije uhićenja, pisao je o tomu i kasnije, a govorio je o tomu i na sudu suprotstavljajući se unificiranim pogledima na hrvatsku povijest. Tvrdio je, polemizirajući s mnogima, da ne postoji i da ne može postojati u Hrvatskoj jedan pojam slobode u povijesno i geografski različitim dijelovima. Govorio je tako o Hrvatskoj, a mislio je pritom i na Jugoslaviju, ukazujući na potrebu isticanja njezinih razlika i prilagođavanja tih razlika ne jedinstvu nego programu koji bi zadovoljio ono najbitnije u svakom pojedincu. Najbitnija je za ovoga pisca bila sloboda, a s njom i osobna odgovornost, koja je uvijek pojedinačna i ne može biti opća. Sve ono što je govorio o povijesti primjenjivao je i govoreći o hrvatskoj književnosti. Razumljivo je da se ovakvo shvaćanje povijesti koje je raznolikost i treba da afirmira raznolikost nije sviđalo nikome; niti komunistima niti Gotovčevim zatvorskim kolegama među kojima su neki imali posvema neliberalne ideje o društvu. Iste takve riječi o povijesti i o raznolikosti zapisao je, uostalom, i Venclova u jednom od pisama Miloszu. Razmišljajući tako o povijesti kao raznolikosti, kao da je citirao hrvatskog zatočenika. Te riječi bile su ono što je ujedinjavalo istočnoeuropsku generaciju šezdesetih godina i njezinu društvenu akciju. Naravno ovakvi stavovi imaju još i veću vrijednost danas, jer dolaze iz zemlje u kojoj se vodi(o) zbog njihova nerazumijevanja krvavi rat oko sjećanja, rat nakon kojega je slogan o izlasku iz komunizma postao Vraćamo se u Europu da bi na kraju ovo postalo besmisleno, jer kako se vratiti u Europu kad na razini odlučivanja nije napušten komunistički tip svijesti.

Kulturni radikalizam 60-ih godina bio je obuhvatna pobuna i to najprije protiv principa stvarnosti. On je svugdje afirmirao djelo i neagresivnu težnju za promjenom. Bio je taj radikalizam borba protiv logike dominacije. O tomu Gotovac objavljuje knjigu 1965. pod naslovom Princip djela i u kojoj ponešto opskurno proročki traži korjenitu promjenu povijesnih, filozofskih, socijalnih i psiholoških temelja na kojima počiva sustav mišljenja, politika i ekonomija. U toj knjizi, a još više u nekoliko desetaka uvodnika koji su izlazili tijekom 1971. u tjedniku što ga je uređivao, ispisuje autor urotu protiv komunizma kao utopije. On također poziva na stid, a dodatno na onaj Šoljanov govor s Matoševa groba. Traži Gotovac i odgovornost svih onih koji je nemaju i onih koji bi je morali imati. Zagovara u tim svojim tekstovima stare mediteranske vrijednosti, zagovara ih ne samo kao vrijednosti kulturne nego i kao politički program, a te su vrijednosti prije svega: jasnoća, točnost, kako voli reći, vjera u svetost pojedinca, zagovaranje bratstva, i duhovna arbitraža nad političkim.

Mi smo ono što jesmo

Gotovčevo inzistiranje na snazi i energiji provlači se kroz sve njegove tekstove, a počiva na tezi da je književnost bliža tjelesnoj snazi negoli razumijevanju života. Znatni su dodiri ovih Gotovčevih teza o aktivitetu s tekstovima Hannah Arendt, a u istočnoj Europi paralelni su im izvodi Karela Kosika o pojmu djela što Havel kasnije prevodi u termin odgovornost. Djelo će i Gotovac, kada se nađe u tamnici, prevesti kao odgovornost za što u njegovom zatvorskom dnevniku ima na stotine primjera. I on zajedno sa Susan Sontag u djelu Styles of Radical Will misli da bi bilo iritantno željeti biti netko drugi od onoga što jesmo. Mi smo, kliče Gotovac u Principu djela »ono što jesmo«. Povijest je nestala, piše sredinom šezdesetih, pa su zato moguće samo nostalgija i nada, a usuprot njima ostaje nam sadašnjost. (…)

A upravo stav da je sadašnjost jedini mogući svijet suprotstavlja Gotovca u potpunosti filozofima oko »Praxisa«. Njihov je stvaralački marksizam, kako ga oni nazivaju, nešto što je zatvoreniku posvema iritantno. Njega ne smetaju toliko njihovi tekstovi koliko akcije koje iz njih, kao njihove posljedice, proizlaze. O »Praxisu« izuzetno oštro i s gnjevom piše u zatvorskom dnevniku, i to u trenutku kada su mnoge osobe, a i neke institucije ustale u njegovu odbranu, a kada »Praxis«, koji je bio izdanje Društva filozofa Hrvatske, kojemu je Gotovac inače bio članom, ne samo što se nije niti oglasio, nego je štoviše grupa pisaca iz toga kruga pokušala opravdati utamničenje Gotovca prikazujući to razlozima njegova nacionalizma. O »Praxisu« zato u zatvorskom dnevniku piše Vlado Gotovac na mnogo mjesta zaprepašten njihovim nerazumijevanjem njegove pozicije, njegova individualizma. Po svemu sudeći, a tekstovi to svakako mogu pokazati, njih je kod Gotovca smetalo ono što oni nazivaju građanskom ideologijom. Za njegov pak »nacionalizam« na koji bez dokaza aludiraju i oni jednako kao i istražni suci najbolji su dokaz Gotovčevi tekstovi. Gotovac je o »Praxisu« već sa slobode imao vrlo kritično mišljenje. Smatrao je da »Praxis« zbog svoje marksističke impostacije može vidjeti samo dio problema i da previše očigledno kritički želi usavršiti svijet koji, kako kaže Gotovac »mi želimo ukinuti, ovakvoga kakav jest jer ne vjerujemo da ga možemo popraviti.« Pozivanje grupe oko »Praxisa« na znanost Gotovac s gorčinom odbacuje u zatvorskom dnevniku i takvu znanost naziva pseudoznanošću. Razočaran što su se u njegovu slučaju solidarizirali s tamničarima, trudi se opovrgnuti im svaku idejnost. Kaže da je mnogo vrednije iskustvo umjetnosti i da je ono u svemu ekvivalent ideologiji. Umjetnost, piše Gotovac, slijedeći moderni radikalizam svoga doba, omogućuje nam da vidimo i duboko osjetimo prirodu ideologije. A znanost kakvu nudi »Praxis« lažna je. Ona proizvodi bastard utopije koju oni ne žele dokinuti. Zaključak takvih izvoda jest da »Praxis« takav kakav jest koristi totalitarnom režimu. Premda u zatvoru, Gotovac je dobro osjetio da je ishod praksisovskih ideja o korekciji komunizma, koji je inače za njih najbolji od mogućih svjetova, društveno ponašanje koje podsjeća na logiku tamničara. Ne može promaknuti da 1973. u vrijeme kada vlasti ukidaju »Praxis« i dok svjetska javnost zbog »Praxisa« protestira više negoli zbog zatočenog Gotovca, jedan od ljudi iz toga kruga, Predrag Vranicki, predmet mnogih Gotovčevih zatvorskih zapisa, zajedno s političkim rukovoditeljima koji su neposredni naredbodavci Gotovčeva hapšenja prisustvuje, a to se čita u jednoj vijesti službenog lista »Vjesnik«, dodjeli visokog državnog odličja osamdesetgodišnjem književniku Miroslavu Krleži.

Praksisovci kasne

Takvi rituali, kako Gotovac dobro sluti, iako u zatvoru nema dovoljno podataka, samo su pokušaj vlasti da zamaskira činjenice i da stvori osjećaj kako je u zemlji i u književnosti sve u redu, iako je u zatvoru, kako će reći za svoju zemlju Havel, a Gotovac ponoviti, ponos Hrvatske. Iz zatvora Gotovac poručuje u duhu radikalnih pisanja svoga vremena da nema neutralnosti u svijetu, moraš biti dio rješenja ili si dio problema. Za Gotovca »Praxis« je bio samo dio problema. U svomu zatvorskom dnevniku pisac, duboko svjestan konfuzije stvarnosti i povijesti, stvarnosti i fikcije, raspravlja o onome što on zove totalnom penetracijom diskursa. O svemu se kaže može govoriti i to što govoriš postoji ili kao diskurs ili kao ne-diskurs, postoji u svakom slučaju. Kako kritizirati stvarnost kad joj je ponos u tamnici, tko će je kritizirati razmišlja ovaj disident za kojega mnogi vjeruju da je u zatvoru zbog mržnje prema drugima, a on u dnevniku piše samo o razumijevanju drugoga. Ono što tada zapisuje o Srbima sasvim je na tragu onoga što pokušava i danas, samo ga poludjeli duhovi iz balkanskih otvorenih boca nisu čuli: Srbi u Hrvatskoj kao narod postoje samo po imenu. Jer, oni s nama imaju isti jezik, istu kulturu, iste gospodarske interese, što sačinjava osnovu naroda. Sadašnji pokušaji konstituiranja razlika pokazuju da to znaju oni, koji žele manipulirati s njima. Ali, to je poziv na odricanje od cijele njihove prošlosti! To je poziv na svođenje njihovih dosadašnjih djela na zabludu, a današnjicu na materiju, koja se tek treba oblikovati. Strašan, tragičan i zlokoban poziv!

Ove riječi nije nitko ni mogao čuti iz tamnice, ali njihov ih je pisac govorio i govori ih sa slobode. Zanimljivo je kako se u njegovom zatvorskom dnevniku izmjenjuju teme i kako ga nizovi asocijacija vode čas iz potpune apstrakcije i filozofskih kategorija do posvema dnevnih političkih razmatranja. Tako zatvorenik piše o diskursu pa kaže kako je nekad dovoljno da se uz pomoć forme koja navali u život izvrši invazija, penetracija i da se umjetnost pretvori u govor politike i da poruši postojeće zlo egom govornika. Gotovčev ego upinje se na mnogim stranicama dnevnika da razmišljajući o »Praxisu« shvati svoje pozicije, shvati raspored snaga i svoje mjesto u njima, mjesto svoje moćne nemoći. Čini mu se da su praksisovci u svemu zakasnili, da su uvijek oklijevali. (…)

Montirani proces

Svođenje hrvatskog proljeća iz 1971. na nacionalistički separatistički pokret ne samo što je opovrgla budućnost nego se takvo što, kada se studiraju dokumenti, a među njima i zatvorski dnevnik Vlade Gotovca koji je sve do nedavno bio nepoznat, može posvema isključiti. Bilo je u tom pokretu onih koji su u njega ušli s nostalgičnim i neofašističkim šovinističkim pobudama, ali oni su uza svu glasnost bili intelektualno neprisutni. U hrvatskom proljeću događalo se ono što se i inače događalo u mnogim pokretima nacionalnog oslobođenja u povijesti. U svim takvim situacijama, narod, to jest njegova elita, prvo prepoznaju svoju zaostalost i bivaju njome šokirani, zatim, drugo, spoznaju da se nalaze uklopljeni u civilizaciju koja im je strana i treće, počinju osjećati potrebu da se opreme kako bi se kulturno mogli uzdići. Sva ta tri elementa postojala su i u pokretu hrvatskog proljeća, ali oni su u dijelu koje je zastupao Vlado Gotovac bili iskazani kategorijama onoga što je povjesničar John Plamenatz nazvao zapadnoliberalnim nacionalizmom. Onaj, tzv. istočni i naravno neliberalni nacionalizam također je bio djelatan u Hrvatskoj (i tada, a i danas). Raznolikost sudbina i isprepletenost različitih civilizacijskih utjecaja, dovela je i do zagovaranja demokratskog zaostajanja i ograđivanja od svih svjetskih procesa. O tim procesima postoji u suvremenoj hrvatskoj književnosti golema dokumentacija, ali tim retrogradnim procesima ni Gotovac, a ni većina književnih sudionika u hrvatskom proljeću nisu pripadali. Zato je i karakteristično da je komunistički režim u montiranom procesu Gotovcu imputirao vezu s emigracijom desne orijentacije dokazujući u javnosti njegov ekstremni nacionalizam. Za takve veze i takve nazore nije bilo dokaza u Gotovčevom slučaju, ali su se uporno u tadašnjim medijima, a i u člancima grupe oko »Praxisa« provlačile aluzije ili barem sugestija, da je Gotovac zagovornik, kako se onda govorilo, sitnoburžujskog mentaliteta. U hrvatskom proljeću nacija i nacionalno bilo je jedna od središnjih tema samo zato jer je totalitarizam pokušavao uništiti svaki govor o individualnom, o razlikama. A u tom svjetlu i svaki govor o osobnoj odgovornosti i slobodi. Gotovac je zbog toga kritizirao one koji su ga zatvorili i prije odlaska u tamnicu, ali iz tamnice prokazuje ih kao one koji su postali jedina individua u zemlji, koji su postigli to da je pojedinac izgubio individualnost. Oni su je stekli, a pojedinac ju je izgubio, piše Gotovac. To je, kaže on, začetak društva neodgovornih, društva s anonimnim odlučivanjem što nije slučajno nekoliko godina kasnije kulminiralo u odluci diktatora da nakon svoje smrti predsjedničku vlast preda osmorici zamjenika koji su doista to shvatili simbolično pa su njegovoj sjeni napravljenoj od papira godinama do početka rata na stadionima u svibnju prinosili žrtvu u vidu faličkog simbola mladosti. Do razmimoilaženja Vlade Gotovca i filozofa »Praxisa« došlo je zbog neslaganja u tumačenju pojma inidvidualne odgovornosti u društvu. Za filozofe, a to su u Gotovčevom slučaju i demonstrirali, ako pojedinac »skrene«, to jest pogriješi kako se tada govorilo, društvo ga ima pravo kazniti u ime svih. Gotovac zbog toga u svojoj obrani i govori o pravu pojedinca na grešku, odnosno na individualnost.

Slobodan P. Novak

* Kolo 4/1996

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s