Zvonimir Berković: Autsajderske varijacije na temu Gotovac

Govornik

Gotovac je, kako znamo, govornik. Takva nikada nismo imali i, bez brige, nikada više nećemo imati. On može govoriti koliko hoće (šutljivi Babaja kaže: dok ne ogladni), ali taj govor uvijek je neprekidni niz sjajnih retoričkih umjetnina. Nisam siguran da pretjerujem ako ustvrdim da je Gotovac — Mozart govorništva. Taj muzikalni momak, vidjeli ste to i na filmu, pisao je svoje simfonije i opere tako brzo da su ga prepisivači nota jedva stizali. A zašto? Zato što je i on prepisivao. S neke kjubrikovske svemirske ploče on je skidao formule harmonije sfera i prenosio na notno crtovlje zakone Velike povezanosti. Ni sekunde dragocjena vremena nije trošio na smišljanja, osmišljavanja, premišljanja, domišljanja… Pa ni Gotovac se ne da gnjaviti tim alotropskim modifikacijama glagola misliti. Bez ikakvih priprema on govori i, govoreći, glumi glumca koji temperamentno glumi govor koji je napamet naučio. Samo što Gotovac u svim tim slojevima glume ne čini ni jedan glumački lapsus.

Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste. Njegovo oratorstvo mene uvijek iznova tako zadivi da ponekad pomislim pripadamo li nas dvojica istoj biološkoj vrsti. Doduše, i on i ja, zajedno s ostatkom čovječanstva, živimo u istoj Platonovoj spilji, gdje nam je, uz strogu zabranu osvrtanja, omogućeno da na stijeni vidimo sjene onih ideja koje su zaposjele svoja mjesta između izlazećeg sunca i mračnog spiljskog otvora. Ali čini se da je Vlado iskoristio trenutak nepažnje naših metafizičkih stražara i okrenuo se prema izvoru svjetla. Što je tamo vidio, ne znam, ali već odavno shvaćam da on ima pravo državljanstvo u idealnom svijetu koji odlično poznaje i u kojem se jedino osjeća potpuno siguran.

Glavni urednik »HT-a«

Početkom ljeta 1971. godine, nakon dvanaest brojeva, »Hrvatski tjednik« ostao je bez glavnog urednika, jer je Igor Zidić uspješno ispunio svoju tromjesečnu obvezu i dao ostavku. Naša amaterska novinarska redakcija našla se na raskrižju. Budućnost tog jedinog opozicijskog lista na socijalističkom dijelu planeta, bila je sasvim neizvjesna. Do tada se pokazalo da je »Tjednik« iskreno obradovao rodoljubivo građanstvo; da nije oduševio, ali nije ni odbio nacionalističke radikale; da je zabrinuo progresivno, a uplašio dogmatsko partijsko rukovodstvo; da je uznemirio hrvatske Srbe i razbjesnio boračke organizacije; da je (a to je bilo najopasnije) zloslutno namrgodio Tita… Čekali su nas sve veći i sve opasniji uspjesi na novinskom tržištu. Odlučili smo se da potražimo novoga glavnog urednika, dogovorili se oko jednog, samo jednog, imena, a ako Vlado Gotovac ne pristane, po svoj prilici prestati ćemo s izlaženjem.

Drugi dan krenuli smo Jozo Ivičević, odgovorni urednik, i ja, glavni od kulture, do našeg zajedničkog prijatelja da ga zaprosimo za »Hrvatski tjednik«. Nismo se previše nadali. Našeg odabranika pratio je glas iznimna intelektualca, ali ne i požrtvovna radnika. Za svoju sasvim pristojnu uredničku plaću nikada se nije oznojio na televiziji; zašto bi, dakle, jedan glasoviti šampion klupskih, kavanskih i salonskih kozerija, riskirao takvu zamamnu sinekuru u zamjenu za golem posao, još veću odgovornost i minimalnu plaću iz blagajne Matice hrvatske? Međutim, Gotovac je, ne čekajući ni jedne riječi nagovaranja, odmah pristao i tako zapečatio svoju sudbinu, a uvelike je promijenio i redoslijed događanja u hrvatskoj naciji.

Često sam u ovih tridesetak godina razmišljao o tom činu, kojemu u ono doba nisam sagledavao sve posljedice, ali mi je, već tada, izmamio fatalistički uzdah. Zašto prisutna, a nepovjerljiva Gotovčeva supruga, nije poslušala svoje instinkte i jače se oduprla našim prijateljskim, ali opasnim namjerama? Jednom sam je to i pitao. Nije mi izravno odgovorila, ali dopustivo je ovakvo moje tumačenje: ona bi se usprotivila da su Gotovčevi razlozi prihvaćanja bili samo politički, ali oni se mogu smatrati ponajprije književnima.

Vlado je, naime, prilično osebujan autor. Nije pisao romane i opsežne studije. Nije graditelj književnih katedrala, nego, prije bi se reklo, svojevrsnih stećaka, koje je razbacao po mnogim knjigama, listovima i časopisima. Sve su to minijature: lucidne opservacije, eseji zbijeni i svedeni često na jednu rečenicu, molitvene izjave, proročke kletve, esoesovi za spas temeljnih vrijednosti; ukratko: gotovo toliko on formi ima koliki mu je popis djela.

Naslov koji najviše o njemu govori jesu autsajderski fragmenti. Ali, u jednom mahu, Gotovac je pomislio: zašto bi moja djela bila neopozivo autsajderska i fragmentarna a mogu biti magistralna i monumentalna? U taj golem i dragocjen, ali nepregledan rasuti teret treba unijeti princip djela, kao jaki magnet što ga stavljaju na ploču prepunu metalne piljevine. Svaki pomak metala daje nove forme. Princip je Gotovčeva djela — on sam. Stara Gradiška i Lepoglava učinile su njegove knjige moralno uvjerljivima; njegov znoj i suze, to su cement i vapno za spajanje krhotina; fabula njegova života dala je romanesknu kralješnicu cijelom njegovu stvaranju. I zato je njemu tako strašno trebao taj tjednik. Po svaku cijenu, makar i najskuplju. On se njim prožeo. »HT« je kupola nad čitavim njegovim djelom i vidljiva je iz velike daljine.

Tako sam otprilike shvatio mutne Vladine natuknice. Ali, ne znam što da ja o tome mislim. Svjestan sam jedino toga da je Gotovac »Hrvatskom tjedniku« dao cijeloga sebe. I ušao u njega kao onaj kineski slikar u svoju sliku.

Zvonimir Berković

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s