Minima moralia

U danasnjoj Hrvatskoj nije na vlasti niti partija niti pokret, nego jedna “civilizacija” koja vlada i svoju vlast ucvrscuje mitski a ne demokratski: primjenom tzv. narativnog rituala

Gotovac je danas predmet razgovora koji uglavnom ne vode nikuda, a ujedno i predmet interesa koji prvenstveno vode brigu o “tirazi”.

Potonji ga notiraju kao politicara s neupitnom “proljecarskom biografijom”, a neki medju njima i kao vrsnog retoricara izrazito “intelektualno-meditativnog” backgrounda. Kako ga tesko mogu kritizirati zbog biografije, mnogi ga, pak, napadaju zbog “viska” retoricnosti a manjka “drzavotvornosti”. Pogotovo se Predsjednikovi zeloti nadmecu varirajucu upravo ovu temu.

I javno oko kuloarskih razgovora “biljezi ga sa stovanjem” na slican nacin. Kako je razrokoga pogleda, tako nije ni cudno da npr. gleda Havela, a vidi Gotovca. Ili obrnuto. Time se, dakako, ne iscrpljuju, vec se tu namah umnazaju “posebiti” rezultati specificno hrvatske fenomenologije percepcije. Vecina ih pripada tzv. stroboskopskom efektu. To je onaj zbog kojeg se, primjerice na filmu, kotaci okrecu na mjestu ili vrte u smjeru koji je suprotan gibanju samog vozila.

Gdjegod se veliki procesi (kulture, politike, gospodarstva, obrazovanja…) dodirnu s takvim poslijetkom (effectus), tu se redovito pojavi i jedna “nova” njihova cogitatio. No, takva misao na koja slijedi iz pricina, nije u hrvatskom kulturnom prostoru niposto “nova”, nego, naprotiv, kronicna. Hrvatska kultura bogati je katalog njezinih aktualnih i historijskih uzoraka:

Kretanje k autokraciji daje utisak gibanja spram demokracije.

Odlazak na Goli otok, jednih, ima ucinak plovidbe na utopijski otok, svih drugih.

Nacionalna trka za tradicijom kano za vlastitim repom cini se kao nezaustavljivi juris repa.

Krlezino ljevicarstvo djeluje kao vrtnja na mjestu.

Upravo ova cogitatio koja uspavljuje analizu zakljucuje i Gotovcev slucaj: Gotovceva retoricka sposobnost “efektuira se” kao notornost. Opcepoznata stvar. Stvar izvan diskusije. Jedno — a to je doista cinicno uz Gotovca reci — zna se. Uljudnije bi bilo kazati: il est de notori^�t^� publique, premda znaci to isto.

I sve sljedece koje ga vrednuje ide po istom nacelu. Iznimni knjizevni talent Vlade Gotovca, pjesnika i teoreticara, doimlje se kao tvorna sila (effectio) Gotovca politicara. Ista misao na Gotovca zakljucuje tako oba svoja predmeta: politicar reflektira pjesnika. Obojica gube na djelotvornosti (jedan na praktickoj, drugi na poetickoj), ali Gotovac tek time dobija na “poznatosti”. Danas bi, cak i neki njemu nakloni, na pitanje: Sto je to Gotovac? vjerojatno odgovorili: Gotovac, to je njegova retorika.

Siguran sam, medjutim, u jedno. Sve da je to tako, nista tu nije notorno. Opcepoznato. Sasvim obratno. Sto je doista vazno, to ostaje tek slabo zamjeceno: Gotovceva je retorika posebni dobitak za hrvatsku politiku. Ona, naime, na njezinu pozornicu kojom se muva mnostvo razlicitih aktera, docim su likovi vec sasvim rijetki (: Stara gospon ili Otac domovine, Ocenasek, Inzenjer, Cezar ili Crna guja, Kolega, Cuvar pecata, Birtas, Tetka, Akademik), izvodi osobu.

Naime: Gotovceva retorika ima “tijelo i proslost pisca” a to znaci “stil”, la marque de l’homme (Roland Barthes). Ima, dakle, vertikalnost u kraljevstvu vodoravnosti jezika kao pokretne trake. Onog koji samo vozi pojmove i probleme, recepte i stavove, osude i predrasude, lasku i dodvoravanje, istine i lazi… Fonicki orgazam tu je glavna zamjena za stil. Brbljanje i kokodakanje, prodikavanje, piskanje i praskanje, usklicnici i upitnici, njegova su osnovna izrazajna sredstva. Skoro svaka sjednica hrvatskog Sabora, primjerice, otvara vrata njihove riznice.

Krugovasi su — generacijski najprvo oni — pocetkom pedesetih godina usli u zestoki sukob s tada ovlastenim jezikom (le langage encratique) politickog sustava. Doktrina socijalistickog realizma, uz punu podrsku revolucionarnog primitivizma, bila je jedna od drustvenih ustanova, tocnije: jedan od “strojeva za prosijavanje” jezika. Stereotipi: ukoceni znakovi, svagda duboko solidarni s danim politickim procesima (danas, dakle, jednako kao i jucer), uvijek imaju kljucni polozaj u podesavanju Moci, bilo ka ciljevima obnove (danas “duhovne” jucer “drustvene”) ili u konzerviranju vrijednosti. Buduci da su upravo oni repetenti Ideje, jezik se — “strojevima za prosijavanje” — izgradjuje kao sustav stereotipija. Krugovaski imperativ performativnosti — u ovom slucaju: neodlozni zahtjev na per-sonalnost iskaza — sudara se i spori s tadasnjim drustvenim imperativom zaravnavanja jezika u obavijesnom (: korpusom stereotipa) i njegove unifikacije (: svezom srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog) u nacionalnom smislu. Prva knjizevna djela krugovasa, a tek nesto prije jedino ona Jure Kastelana i Vesne Parun, vec su izravni poziv na agonistiku jezicnih igara, koja, sasvim sigurno, vodi “politeizmu vrijednosti” (S. Benhabib). Taj poziv direktni je izazov monoteistickom drustvenom konceptu socijalizma tzv. “prve faze”, njegovim kastrativnim funkcijama i taksativnim vrijednostima. Krugovasi tako nisu samo prva knjizevna generacija, nego su i prva liberalna, opozicijska grupa formirana u Hrvatskoj nakon 2. svjetskog rata.

Gotovac stil, dakle, gradi eliminacijom stereotipa. Rjesava ih se ne samo zbog njihove solidarnosti s politikom i njezinim procesima. To radi stalno, pa i danas tj. u vremenu hrvatske demokracije “prve faze”, jer je iskusio njihov cinizam i jer zna da su leglo gotovo svih kulturnih nevolja. Oni poticu na lakocu, na jasnocu, na strogocu. Medjutim: kad poticu na lakocu, vode u ateorizam. Kad poticu na jasnocu, nude vec “sazvakana” znacenja. Kad poticu na strogocu, tada si uzimaju funkciju lozinke. Tako se, na kraju, oblikuju specificno njihovi uvjeti priopcivanja: Samorazumljivost. Ispiranje jezika. Dogmatizam. U ime duha slavi se notornost. Njezin je dictum: zna se! Gdjegod on vlada — a u Hrvatskoj je, stovise, oglasen kao politicki slogan stranke na vlasti — tu doista sova ne polijece u sumrak, vec tu roda umire po drugi put. Gotovac nije “nedemokrat” kad ne dopusta suradnju sa strankom takvog slogana i programa. On je osoba s velikim iskustvom u pogledu “ontoloski losih roditelja”, da se posluzim iz Sloterdijka koji upravo takve roditelje pripisuje vlastitoj, njemackoj (!) kulturi. Izbor dictuma, naime, za Gotovca je odluka s civilizacijskim konzekvencijama. U danasnjoj Hrvatskoj nije na vlasti niti partija niti pokret, nego jedna “civilizacija” koja vlada i svoju vlast ucvrscuje mitski a ne demokratski: primjenom tzv. narativnog rituala. Sam Predsjednik drzave, na primjer, oduvijek i u svakoj prilici pripovijeda kao onaj Posljednji u predajnom lancu.

Zanimljivo je da jedan bivsi Gotovcev suradnik (Vilim Herman) sada zamjera Gotovcu upravo to da nije “tvrdoglavo jahao” bas “kroz pricu”, nego se sluzio “jakom retorikom”. No, nazalost, zahtjev za pricom — kada je politicki — ima za sebe rezervirane jedino crne povijesne datume. Semanticari su davno ovjerovili da su tim zahtjevom, kao jednom od “glavnih poluga”, nastupili i vlast odrzavali svi totalitarni rezimi.

Jednako je zanimljivo da jedan sasvim novi Gotovcev protivnik (Krsto Cviic) radosno objavljuje da se “saborski bonton” ipak podize “na visu razinu”, te da “kod nas” ima “korektnih i pristojnih politicara i pristojnog i korektnog politickog ponasanja”. Kako se, medjutim, kod nas onoj nizoj razini uopce jos ne vidi dno, tako je i ovdje posrijedi prica koja funkcionira i kao kakva gaya scienza. Vesela znanost o tome kako se civilizacijski ponor dade premostiti i “trudom” guvernante (Cviic posebno hvali trud Akademika, saborskog predsjednika).

Stvar je, medjutim, krajnje ozbiljna. Nacionalnoj drzavi uvijek je u planu zajednicka prozodija: polje slobodnog kolanja formula. “Veliki Hrvat” opstaje kao formula ili nikako. “Duhovna obnova” je formula. “Gospodarsko cudo” je formula. “Korektni politicar” je formula. Itd. Jedino stalnim kolanjem ovakve formule obnaroduju svoj autoritet. Stoga, tkogod zaprjecuje takvo kolanje, taj je “smutljivac” ili “smetenjak”, “bezglavnik” ili “zavidni diletant”, “netolerantan” ili “nedemokrat” i sl. A to je opet ono koje treba postati notorno.

Gotovac, to je osoba koja zaprjecuje kolanje formula. Otkad je knjizevno nastajala, pa zauvijek. U hrvatskoj kulturi Gotovac je sasvim rijetka pojava politicara s formatom pisca. Pisca koji je davno, u pjesmi Covjek na zemlji, napisao:

Blize bi se mogla donijeti odluka o meni A ne tako visoko A ne tako daleko A ne tako ravnodusno.

Kada se “odluka o meni” sasvim jednostavno zamijeni s odluka o nama tada odmah, u ovim stihovima, imamo cjelovito izrazen Gotovcev politicki program. Put kojim je taj program nastao gotovo sve objasnjava. Gotovac ima prednost koju se ne hvata: njegova Retorika ima Moral pisca.

Moral pisca najblizi je opasnoj odvaznosti Majstora Eckharta. Onoj koju Eckhart ima kada — izazvan duhovnim stanjem vremena — moli: “Molim Boga neka me razrijesi Boga”. Naime: moral pisca jedan je takav contra-dictum.

Vjeran Zuppa