Stroj za mljevenje Hrvatske – kako izigrati demokraciju, kolumna, Feral Tribune, 21.6.1999.

Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti, ona je za sebe uvijek i početak i kraj. Hrvatska je na taj način ne samo zdrobljena nego i posve isključena s povijesnog fronta suvremenog svijeta, gurnuta na njegovu periferiju, gdje se obavljaju zaostali poslovi provincijâ – bili to ratovi ili programi obnove, svejedno
—————–
Nešto je u mojim očima odlučujuće:
da je čistoća duše izvoditelja bitan element u tom poslu.
J. Lacan
Ali bit duha je sloboda.
M. Heidegger
Hrvatska je u ovom trenutku zbirka različitih dronjaka od snova, fantazama i činjenica, s kojima se majstorìjâ u isto tako različite svrhe: mitomanske, opsjenarske, demagoške, folklorne ili kriminalne. U svim slučajevima započinje se na isti način: svaki sadržaj svodi se na svoju najnižu razinu – na posvemašnju beznačajnost. Taj postupak naziva se pragmatizmom, a odnosi koje uspostavlja jedinim stvarnim okvirom za efikasnu politiku. Zato: “Ako politika više ne zna potresti, to je naš grijeh.” Ona samo potvrđuje da “ono što se danas zove političkim pragmatizmom nije ništa drugo nego nedostatak vizije” – i hrabrosti za nju.
Svatko se nepopustljivo drži svojih predrasuda i svojih navika, svojih priča i njihovih likova – bezobzirno ih upotrebljava, ne razlikujući otpatke od duha (a “duh je sudbina i sudbina je duh”); Bog je tako postao banalniji od pismonoše; kič je postao jedina forma u kojoj slava i veličina djeluju razumljivo i uvjerljivo, u kojoj njihova vrijednost postaje privlačna i dobiva svoju efikasnu cijenu.
U svakoj značajnoj, a posebno u svakoj velikoj istini, odjekuje uznemiravajuća daljina. Po tome se takva istina prepoznaje: ona postavlja zahtjeve i nije dovršena – ni u prošlosti ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Zato je dočekuju s tjeskobom, s nepovjerenjem, s oprezom. Zato je i prihvaćaju sporo, oklijevajući, puni sumnje – najčešće je prilagođujući svojim egoističnim interesima. To se zove “usklađivanje s realnim mogućnostima”. Nepoznatom se oduzima njegova privlačna snaga i izazovi, poznatom se oduzima neizvjesnost, uznemiravajuća dubina i duh preispitivanja. Potrošiti, a ne prevladati! – to je načelo
trivijalnosti.
ZAGONETKE OPSTANKA
Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj.
Politika ispunjava svoju ulogu samo kad je laboratorij akcijâ čovjekove slobode, u kojem se ništa ne ponavlja, u kojem se zamisli provjeravaju na nepovratan način, neizbježno i s nepredvidivim posljedicama – planirano i neplanirano djeluju zajedno, istodobno i nezaustavljivo. Tako nastaje naš svijet, na taj način mi bivamo i ostvarujemo svoje ciljeve; tako susrećemo bitne zagonetke svog opstanka i radne zamke odgovora na njih – jer sloboda je naše najintimnije središte.
Formativno načelo politike mora biti kultura, zato što je ona ono “esencijalno znanje” koje “konstituira pretpostavke svake velike volje”. Zato tvrdnja da “svaki razgovor o filozofiji jest i razgovor o politici”, ukazuje na razinu na kojoj se trebaju postavljati politička pitanja i poduzimati političke akcije.
U trenutku sloma komunizma Hrvatsku je pokrenula snažna volja temeljnog identiteta: odlučno je izabrana nacionalna nezavisnost, bez daljnjeg raspitivanja o karakteru njezinih ostalih ciljeva. Gotovo svaki Hrvat bio je uvjeren da se ostvaruju upravo njegovi ideali. Ali: opasno je imati državu ne pitajući se kakvu – jer bilo kakva država znači i da je sve dopušteno. To je kobno pravo, puno pogubne lakoće. U njegovoj podjeli postoje samo pobjednici i poraženi i pobjednicima pripada sve, a poraženima ništa. Pobjednici tada provode samo svoje mišljenje i zato se i najveća zamisao pretvara u najgoru činjenicu.
USPUTNA DEMOKRACIJA
Što manje propitivanja, to manje slobode. Tako je naša usputna demokracija – bezbrižno reducirana, jer nas malo obvezuje i lako se izigravaju njezine procedure – svedena samo na okvir za vlast jednog pokreta, HDZ-a. Umjesto procesa političkog oblikovanja volje temeljnog identiteta kao suvremenog liberalno demokratskog okvira države, oni su sve okrenuli priručnoj prošlosti – nestala je budućnost, umjesto nje vlada ponavljanje – prošlosti koja ne postavlja nikakve zahtjeve u pogledu suvremene demokracije. Naprotiv, posve je suprotna njezinom bitnom zahtjevu: “kontinuiranom redefiniranju ciljeva”. Tako doživljavana prošlost prepušta sve samovolji – i HDZ je sebe i Hrvatsku zato pretvorio u samo aparatom uprave povezane grupne i pojedinačne interese.
Hrvatska je na taj način ne samo zdrobljena nego i posve isključena s povijesnog fronta suvremenog svijeta, gurnuta na njegovu periferiju, gdje se obavljaju zaostali poslovi provincijâ – bili to ratovi ili programi obnove, svejedno.
Suprotstaviti se tome možemo jedino zaokretom koji će pokrenuti snažna politička volja kao izraz i moć povjerenja u program koji je odgovor na pitanje kakvu Hrvatsku hoćemo, odgovor koji u sebi povezuje niz stranačkih odgovora, sa svim njihovim različitostima, odgovor pluralizma liberalne demokracije, njezine dinamike, njezine neposredne suvremene povijesnosti. S njim se, dakle, vraćamo u procese povezivanja suvremenog svijeta, Europe posebno.
ZDROBLJENO DRUŠTVO
U ovom trenutku to pretpostavlja – poštujući upravo demokraciju za koju su izbori nezamjenjiv način odlučivanja o promjenama, njihovom cilju, sadržaju i redoslijedu akcija, koje pojedini politički programi predlažu – donošenje novog izbornog zakona u Hrvatskoj; novog da bi omogućio novosti. Jer svaki je izborni zakon jedan projekt. Domašaj tog projekta ovisi o karakteristikama političkog stanja u kojem se zakon donosi i o odnosu prema njima, koji se u zakonu neminovno izražava.
Najbolji je izborni zakon onaj koji najtočnije izražava političku volju izbornog tijela, što znači: daje joj odgovarajuću moć u upravljanju državom. Uloga tog jednostavnog okvira ne svodi se samo na neusmjereno statističko preslikavanje stanja u izbornom tijelu. Iz svakog utvrđenog rezultata treba se izvesti zaključak o njegovim posljedicama – poželjnim ili nepoželjnim. U zdrobljenom društvu, kakvo je hrvatsko, izborni projekt treba neminovno upućivati na traženje produktivnih odnosa u društvu – u društvu koje će imati jasno raspoređene i oblikovane političke snage kao pretpostavku dinamičnog demokratskog razvitka, s njegovim stabilnim uporištima.
U suvremenom liberalnodemokratskom svijetu politički centar je to stabilno uporište. On izražava i projektira interese onog dijela društva, koji nosi temeljne pretpostavke njegovog razvitka, njegovog napretka – svih njegovih promjena. Snaga političkog centra je snaga optimalne djelotvornosti pojedinaca i zajednica, jer osigurava njihovu slobodu i uvjete zajedništva u njoj. Jedino tako se može postići najviša razina proizvođenja, jer se potiče originalnost koja je uvijek pokretač budućnosti kao novoga.
PRILIKA ZA SLOBODU
U Hrvatskoj je politički centar razjedinjen i tako oslabljen. Neminovno, jer sve što je učinjeno u politici zadnjih pedesetak godina bilo je protiv njega. Sadašnje drobljenje Hrvatske posebno je teško pogodilo upravo onaj dio društva za koji politički centar prije svega želi osigurati odgovarajuće uvjete djelovanja: slijedeći povezanost svih uspjeha društva sa znanošću, tehnologijom i obrazovanjem – od uspjeha obiteljskih posjeda, malih i srednjih poduzetnika, do velikih korporacija. To je cjelina koja omogućuje stabilnost i mijenu istodobno, sigurnost i stalno kritičko redefiniranje svih ciljeva društva.
Izborni zakon koji bi svojim odredbama ometao konsolidiranje i razvijanje političkog centra izravno bi štetio Hrvatskoj, ometajući tako njezinu dugoročnu i produktivnu stabilizaciju. Tražiti pravedne i demokratske izbore u Hrvatskoj znači i poduprijeti snage koje su temeljni uvjet za trajni izlazak iz sadašnje sveobuhvatne nacionalne krize – poduprijeti one čija je politika neizostavna u svakom programu izgradnje Hrvatske koja će biti sposobna partnerski autentično sudjelovati u svim suvremenim, posebno europskim integracijskim procesima i odnosima.
Dati priliku političkom centru danas znači dati priliku slobodi svakog pojedinca da se ispuni u osobnim poslovima, koji su uvijek uspješni toliko koliko su rad, kritičnost i novost – jer budućnost prolazi samo putovima nadmetanja osoba i njihovih zajednica.
Vlado GOTOVAC
Feral Tribune, 21.6.1999.

One thought on “Stroj za mljevenje Hrvatske – kako izigrati demokraciju, kolumna, Feral Tribune, 21.6.1999.

  1. Pingback: Ne zaboravimo Vladu Gotovca! « Vlado Gotovac

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s