Umjesto uvoda: Čuvanje nade – Oproštajni uvodnik što je napisan za planirani, izvanredni 34. broj „Hrvatskog tjednika“, Zagreb, 10.12.1971., koji nikada nije izašao. Za ovo izdanje tekst je preuzet iz nove serije lista za kulturu „Oko“ br. 20, Zagreb, 4.10.1990. kada je i prvi put tiskan u sklopu posebnog priloga o obnovi Matice Hrvatske.

Više ništa ne možemo reći. Svaka naša izjava povećava već postojeći ili započinje novi nesporazum. Pred tom iracionalnom činjenicom mi smo potpuno nemoćni. Povijesni vjetar pomutio je jezike! Iste riječi imaju mnoga i različita značenja, o kojima mi uopće ne odlučujemo. Mi znamo što govorimo, ali ne znamo što će drugi u tome čuti: ne postoji način da svoje riječi učinimo jednoznačnim, da ih jednoznačnosti približimo toliko da spriječimo radikalne nesporazume.

Nije nam pomogla ni očiglednost, ni banalnost: uvijek je netko izvrtao smisao naših programa! Nisu nam pomagali ni dokazi ni objašnjenja: uvijek je netko obrnuo njihov sadržaj i svrhu. 1 nema tako jednostavnih misli, tako priprostih želja koje ne bi postale subverzivne već zato što ih mi zastupamo!

Jedino pravo u kojem smo se mogli osjećati sigurni bilo je pravo na zadnja pitanja. Svemir nam je prepušten za meditaciju, bez ikakvih nesporazuma. Mogli smo se slobodno diviti veličini drugih i postupati mazohistički prema sebi! Sav prostor nestvarnog prepušten nam je na upotrebu i za prijateljske susrete. Mi smo dobili ona prava koja ni od koga ništa ne traže! Hrvatski idealizam mogao se razmahati do samoubojstva, do rasapa u izmaglici! Ali beskraj je odviše hladan dar za tijelo! U njegovoj čistoći ono je osuđeno na očaj. Zemlja nije samo mjesto našeg podrijetla: Ona je materija cijelog našeg života, njegova mjera, jedini prostor po kojem stvarno postoji. Ima koliko bili veličanstveni prizori neba što nam je naklonjeno, nas uvijek održava jedan prisni predjel i prava što ih na njemu imamo! A to je Hrvatska. Iz nje počinje povijest našeg srca i naše duše, prve pouke zemlje i svijeta. Jer čim opazi nebo, čovjek pripadne i univerzalnom! I uzaludan je svaki pokušaj da se ono ukloni: svaki od nas može samo unakaziti beskraj u sebi! Mi smo već zato svoju domovinu uvijek vidjeli i uvijek zamišljali – i u svojim sanjarijama, i u svojim utopijama sa svima: kao pitanje cijele zemlje! U tom obzoru Jugoslavija je prva činjenica naših modernih povijesnih ciljeva. Ali ne slučajno, ne iz sentimentalnosti nego zbog očiglednih državnih i društvenih imperativa i njihove djelotvornosti.

Ponavljali smo to u svojim programima, ispitivali smo to u svojim kritičkim tekstovima. Ništa drugo nismo činili nego na jednostavan i otvoren način pretraživali jednostavne činjenice. Nesporazumi što su zbog toga nastali nisu u našim pitanjima, nisu u materijalu kojim smo se bavili. Oni su posljedica jednog stajališta u kojem smo mi zamišljani samo kao krivci! Zato i nije bilo dijaloga, zato je naš monolog razbijan u fragmente opremljene interpretacijom koja nas optužuje.

Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese. Sve drugo – od slobode do samoupravljanja i napretka socijalizma svi jednako prihvaćamo; ako jednako vjerujemo svačijim riječima! Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma! Iz odnosa prema njoj počinje svaka naša zabluda u svim optužbama izrečenima protiv nas.

A mi znamo da smo tražili novo, da smo zastupali njegove razloge; razloge koje smo neprestano smatrali i razlozima za druge: u našoj zajednici i u svijetu. »Duh Sveti puše, naime, gdje hoće«, kaže Sveto pismo. To je za nas metafora u kojoj se objašnjava naše uvjerenje da radimo za budućnost svih. Ali što je misao veća, to više laži izaziva!

Tako su mjeseci i mjeseci zlobe prema nama i krivotvorenje naših stajališta postali napokon uvjerljiviji i djelotvorniji od svih naših izjava, od svih naših dokaza: Naš rad doživio je političku osudu s najvišeg mjesta naše federativne zajednice. A mi se na drugi način ne znamo zauzimati za one programe koje smatramo novošću i napretkom za cijelo naše društvo i za našu domovinu: slobodu i pravdu samoupravnog socijalizma. Zato smo podnijeli ostavku izdavaču našeg lista. Prihvativši tu ostavku, Izvršni odbor Matice hrvatske odlučio je nastaviti izdavanje lista s drugom redakcijom.

Napuštajući »Hrvatski tjednik« mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila. Uvjereni smo da je ona zajednička svima koji budućnost naše zemlje i budućnost svijeta zamišljaju kao doba slobode i pravde, jedino doba koje može osigurati smisao čovjekovih snova, čovjekove povijesti: od prvog dodira s materijom do posljednjeg pogleda u svjetlost neba. Jer: niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!

Vlado Gotovac, urednik

Iz „Vlado Gotovac: Znakovi za Hrvatsku“, nakladni zavod Globus, 1995.