7. listopada 2000.

Došao sam da vas pozdravim. Da se svima onima koji su na ovaj ili onaj način pokazivali interes za moje stanje od srca zahvalim. Došao sam zato što sam uvjeren da razvitak moje bolesti ide dobrim pravcem tako da ću se uskoro moći posve vratiti u politički život. Došao sam napokon zato da vas vidim, jer telefonirati, čuti da se neko interesira za tebe i vidjeti ga to je velika razlika. Napose se naravno veselim što sam došao u naš grad, nakon puna tri mjeseca, jer sam u ta tri mjeseca najvećim dijelom bio praktično odsječen od njega, prije svega zbog toga što nisam mogao, iz zdravstvenih razloga, pratiti događaje, posebno ne tisak. I naravno, došavši u Zagreb unaprijed sam odlučio da neću intervenirati u one stvari koje su se dogodile, a koje ja još dovoljno neznam.

Nažalost, moram odmah reći: ono što znam da se u međuvremenu dogodilo u Hrvatskoj zabrinjava me jako. Postoji niz događaja za koje sam duboko uvjeren da govore o jednom stanju koje, očigledno, nitko posve ne kontrolira, a stanje u kom nitko ništa posve ne kontrolira uvijek je opasno stanje.

Ono što vam danas posebno želim napomenuti je uloga naše stranke u tim zbivanjima. Mi smo po političkim načelima racionalni, po političkim načelima transparentni, po političkim načelima legalisti, po političkim načelima poštovatelji slobode svakog pojedinca, po političkim načelima smo oni koji brane sve oblike te slobode sve dok ona ne narušava slobodu drugoga. U ovom trenutku, točku po točku, može se reći da se u Hrvatskoj ni jedno od tih načela do kraja ne poštuje.

Napose zabrinjava zadnji period od desetak dana u kome je serija pisama, deklaracija i javnih obraćanja hrvatskoj naciji po svom sadržaju i slijedu otkrila da se radi o kontinuiranom nastojanju kako bi se sve negativne činjenice u društvu pripisale sadašnjoj vlasti i prema tome postale isključivo pitanje njene odgovornosti, i da ih zato samo ona treba ispraviti. Time se sadašnja vlast dovodi u najgoru moguću situaciju.

Već prije sto pedeset godina jedan je veliki liberal rekao: “Najgora vlast je loša vlast koja pokušava sebe popraviti.” HDZ nam želi upravo to nametnuti. Ne zato što su oni čitali tog velikog liberala, nego zato što se njihov politički instinkt aktivira u ovakvoj situacionističkoj politici kakva se u Hrvatskoj upravo provodi, jer oni osjećaju da su to prilike za njih u kojima mogu opstati i djelovati, naravno uvijek razorno. Kada se izgubi prošlost i budućnost – a to se nama dogodilo – i kada se ljudi koji su deset godina vladali državom ponašaju kao mjesečari koji su nam došli u posjet i začuđeno gledaju što smo mi od te zemlje učinili, pa traže da to što prije popravimo, naš je zadatak točno shvatiti činjenice i promjene koje iz njih slijede. Oni smatraju da izgubiti vlast znači i izgubit odgovornost za ono što su vladajući učinili.

Ne, naprotiv! loša vlast koja je morala otići mora i polagati račune, a u tom pogledu mi ne pokazujemo dovoljno političke odlučnosti i energije, što se napose vidi u Saboru. Još jedna činjenica treba svakako biti izvedena na čistac. Što je zapravo Sabor? Što je stvarna funkcija Sabora? Što je stvarna funkcija zastupnika´da zastupa temeljne interese države, ma koju stranku predstavljao? Nisu zastupnici u Saboru samo zato da dižu ruke. Uostalom, i to smo već imali. Parlament je mjesto gdje se moraju raspraviti sve činjenice koje se odnose na naciju i na njezin život. I ne postoji Vlada koja može na bilo koji način uokviriti zastupnička prava tako da suspendira njihovu ulogu u predstavljanju svoje nacije i da predstavljajući je s punom odgovornosti procjenjuje ono što se u njoj zbiva. Odluke Vlade sada trebaju biti odluke šestorice, u onom okviru i obliku u kojem smo se dogovorili. Ali odluke Vlade moraju doći pred Parlament da ih razmotri u skladu sa svojim dužnostima. Nije istina da je svaka objekcija koju zastupnici postave, a koja se možda jednim dijelom ili kompletno poklapa s nekim objekcijama opozicije, time opozicijska. Mi se ne možemo odreći istine samo zato da ne bi sličili nekome drugome tko u tom času slučajno istinu govori. Istina je naše načelo, bar što se nas liberala tiče, i u tom pogledu ne smijemo popuštati.

Pred nama je Sabor naše stranke. Ja se nadam da ću na njemu biti nazočan. Svakako, ja to želim. Ukoliko moje ozdravljenje bude napredovalo kao sada, sigurno ću biti. Ovaj period treba iskoristiti da posve jasno i razgovijetno za sebe, a na našem Saboru i za cijelu hrvatsku javnost, kažemo da će Liberalna stranka ostati vjerna svojim načelima, ne iz samodostatnosti, ne iz želje da se ističe, ne iz nastojanja da profitira skupljajući glasove na način kako se to kod nas ponekad događa – udvarajući se ulici, prostoti i vulgarnosti. Naprotiv: mi želimo naciji pružiti program s kojim će biti sposobna obaviti dva bitna zadatka: reći što mi želimo kad svi kažemo da želimo biti u Europi, jer jedino kad na to pitanje odgovorimo moći ćemo reći što ćemo biti i u zemlji. Ako mi u Europi želimo, na primjer biti ljetna spavaonica, onda je to posve druga zadaća, nego kad u Europi želimo biti visokokvalificirana zemlja, visokosofisticiranih tehnoloških procesa u jednoj ili više sfera. Samo tako možemo odlučiti što Hrvatska treba biti u Europi, što treba značiti.

Umjesto toga, umjesto izvlačenja konzekvenca iz tog problema, u nas se jedino ozbiljno želi raspraviti pitanje, koje bi valjda trebalo odlučiti o sudbini Hrvatske, pitanje, kako se to kaže «Afirmacije Domovinskog rata». Oprostite, ali što to znači afirmacija Domovinskog rata? Što je njezin sadržaj? Pred kim taj rat afirmiramo? Zbog čega ga afirmiramo? Što želimo tom afirmacijom postići? i tako dalje… A najjednostavnija je od svega toga činjenica da je Domovinski rat afirmiran jedinim pravim svojim ciljem: uspostavom suvremene Hrvatske države. Time je sve riješeno.

U međuvremenu, u našoj državi je sve spušteno na ulicu, ne u nekom revolucionarnom smislu, kad se vlast valja po ulici, nego u smislu da najveći dio političkih pitanja i akcija kruži uokolo kao različiti grupni ili neki drugi interesi, s terorom njihovih opskurnih interesa, i da se pri tom ne poštuju ni najelementarnije norme koje svaka država na svijetu ima, i pridržava ih se, prije svega u pitanjima vlasti i nepopustljivog prakticiranja njihovih prava.

Demokracija je legalizam, procedura, transparentnost kao obveze svih. Od kud se može dogoditi da hrvatska javnost raspravlja o generalu Stipetiću, ali da nitko ne zna kojim povodom i tko je tu raspravu pokrenuo? Od kuda se može dogoditi da se na kraju te tužne afere svi slože da je sve u redu?! Od kuda se može dogoditi da se objavi serija pisama i deklaracija koja je jedinstvena po duhu i unutar koje autori jedne druge citiraju i uzajamno se hvale, a da nitko tome ne daje pravo ime i pravo značenje?! Od kuda se može dogoditi da mi koji predlažemo Ustav nismo čak ni elementarna pitanja međusobno konačno raspravili, pa se počinje u javnosti pričati da je pet stranaka – ja to ne znam jer nisam bio tu – od svoje formulacije odustalo jer jedna stranka tvrdi da je prijedlog regionalizacije zemlje ne samo prijedlog koji predlaže nešto što nigdje na svijetu ne postoji, što je vrlo zanimljiv podatak, nego i predlaže rješenje koje je za Hrvatsku opasno. Mi moramo takva pitanja koja su u Hrvatskoj tokom vremena dobila posve različita značenja – jer ne smijemo zaboraviti da je deset godina predsjednik Tuđman uvjeravao hrvatsku naciju da su regije centrifugalne, i da zbog toga u Hrvatskoj ne trebaju ni postojati, i da je nacija koja je bila deset godina okupljena skoro isključivo oko pitanja opstanka države, najavu da je nešto za tu državu opasno uvijek ozbiljno shvaćala – temeljito razmotriti na razini cijele nacije.

Rekao sam da neću držati dugi govor, ali vidim da sam se već na veliko raspričao. Molim vas da mi oprostite!. Smatrao sam da se ovih nekoliko riječi odnosi na stvari koje su za nas silno važne. Dopustite mi da spomenem još neke činjenice koje su u okviru onoga što sam već rekao. To je, na primjer, slučaj dvanaest generala. Jedan posve jasan, i formalno i stvarno posve jasan, slučaj u Hrvatskoj se pretvara u bespredmetnu raspravu u kojoj se najozbiljnije razmišlja kako bi se možda nekog generala moglo nakon tri mjeseca vratiti u službu, dok bi neki drugi mogao biti pukovnik, pa onda, valjda pisati drugačija pisma. Čovjek to čita i ne može vjerovati svojim očima. Predsjednik Republike je od dva rigorozna rješenja, koja u takvim prilikama po Ustavu dolaze u obzir, izabrao blaže. Uostalom, ti generali bili su tri dana prije svog pisma kod Predsjednika Republike i na njegovo izričito pitanje na kraju razgovora ima li još kakvih problema, rekli ne! A sada su mjerila po kojima ih treba poštivati ovakva: Pa znate li vi koliko košta moje školovanje?! Odgovor je vrlo jednostavan: Znamo, i zato ćeš taj novac vratiti. Nikakve zagonetke u cijelom tom slučaju nema.

Ali zbog onog svega prethodnog što se s nama događa, tog gotovo bih rekao, straha od upotrebe vlasti koji se pojavio u upravi, stalno i za sve nastoje se pronaći poluodluke, polumjere i polurazlozi. Naprotiv! Vlast zahtijeva hrabrost, nepopustljivost i energiju. Ona zahtijeva od svih onih koji je imaju da ispune svoje zadaće na način koji nije uvijek ni popularan, ni ugodan, ali čiji će plodovi pokazati da je opravdan. Ja bi želio da mi liberali doprinesemo tome, da se izgubljena prošlost i izgubljena budućnost vrati u temelje uspostavljanja hrvatske politike, jer će samo takva sa svim ostalim moćima vratiti vrijednosti kulture, znanosti, svega što je temelj jedne moderne nacije. Mi moramo obraniti zemlju od, za Europu, luksuznog situacionizma. Oni to sebi mogu priuštiti. Žive dobro i jedina stvar od koje se brane je to da nam pomognu, da na nas ništa ne potroše, da ne ispune svje obveze prema nama.

Svi mi, gospođe i gospodo, moramo imati na umu činjenicu koja je silno važna – deset godina je prošlo od rušenja berlinskog zida, jedanaest. Europa nije učinila ni najmanji korak u mijenjanju integracijskih procesa u ozbiljnom smislu te riječi. Ni jedna zemlja nije pridružena, veliki dio obećanja nije ispunjen – i sada je morao, prije tri dana, predsjednik Europske zajednice gospodin Prodi upozoriti Europu da ukoliko se unutar zajednice nastavi rješavati europska pitanja u bilateralnim odnosima, znači ukoliko se ne prekine raspravljati o europskim odnosima u interesu dviju zemalja a protiv nekih drugih, i ukoliko se u Europi ne donese plan kojim će se zemljama kojima je to obećano konačno postaviti jasno i razgovijetno uvjete i okvire u kojima će ući u Europsku zajednicu, dovest će se u pitanje i ono što smo do sada učinili i ono što želimo u buduće učiniti. Ti uvjeti i ti okviri ne mogu biti za Europu bez žrtava. Mi ne tražimo da Europa učini ono što je Zapadna Njemačka učinila za Istočnu Njemačku. Ali mi ne možemo dopustiti da ovako trunemo kao europska provincija koja živi na kapaljke različitih vrsta i koja u svakom trenutku strahuje kakva će se odluka sutra donijeti.

Upozorio bih vas i na to da Miloševićev odlazak ne rješava sva pitanja koja sa sobom donosi Srbija, pa i za Hrvatsku. O tome svaki od nas mora voditi računa.

Volio bih dakle da se naš Sabor održi u tom pravcu, jer samo svi zajedno, kao stranka i poštujući stranku, možemo ispuniti svoje obveze prema Domovini. Ovaj put uistinu Domovini, a ne onoj koju su pretvorili u pitanje afirmacije Domovinskog rata koji je, kao što znate, Staljinov trik. Naime, on je proglasio domovinski rat da bi Ruse prevario i naveo ih da se bore za partiju, što oni nisu htjeli, pa im je rekao: od danas se više ne borite za partiju nego za domovinu. Naravno da ih je prevario na najužasniji način. Kad su taj rat obavili, kao što to Solženjicin otkriva, najveći dio njih je otišao u Sibir.

Ja se nadam da mi nećemo takvih problema nikad više imati, ali isto tako se nadam da se nećemo igrati s velikim političkim temama bez ikakva obzira, discipline i transparentnosti. Volio bih da liberali pridonesu da upravo takva politika bude politika Hrvatske. Kažu nam: vi ste mala stranka. Jesmo. Ali po Europi, čak sada i u našem najnovijem susjedstvu, male stranke su često davale predsjednike država, predsjednike vlada i vrlo uspješno obavljale takve poslove. Što kanim reći? – u malim strankama mogu postojati sjajni ljudi, što nije jamstvo da su svi ljuidi u malim strankama sjajni. Bit ću sad malo vulgaran pa ću vam reći nešto što se vrlo često čuje, ali nastavak mnogi izostavljaju iz uljudnosti, dakako formalne. U našem narodu se kaže kada je netko nizak: – u maloj bočici se špirit čuva; ali dodatak glasi: i govno za liječnički pregled. Prema tome, naravno, moramo biti sigurni da ni s nama sve ne stoji besprijekorno, ali da pripadamo stranci koja nam po svojoj političkoj tradiciji, po svojoj filozofskoj tradiciji, po svojoj ulozi u razvitku modernog svijeta, može doista služiti na čast. I kad sam ponekad govorio o Marku Aureliju, o njegovom savjetu da radimo svoje poslove bez osvrtanja na to hoće li se uspjeti ili neće, kad sam govorio o Svetoj Katarini koja je rekla: sadite dobro bez obzira na ljude, mislio sam na to da liberalima u ovom trenutku ne ide baš dobro da bi mogli preuzeti sve u svoje ruke, ali to ne umanjuje njihove obveze.

Teško se iz ovakvih prilika izvlačiti, ali volio bih da budemo svjesni toga i da naš Sabor pruži priliku da se izvučemo kao cijela stranka i da nastavimo u hrvatskoj politici činiti ono zbog čega smo i osnovani. To ne smijemo nikada zaboraviti!

Mi smo stranka koja je izabrala da iziđe iz jedne zajednice koju više nije poštivala upravo zbog ovakvih razloga. Bilo bi užasno da sad mi budemo oni koji će to napustiti. Ja znam da ima stvari koje su vrlo privlačne kod naših susjeda – na primjer – broj zastupnika. Ali jednoga dana kad više ne budem uopće ničim obvezan u svojim izjavama, jer ja sam bio predsjednik – reći ću vam koliko sam žaba krastača progutao, i da kad bi se odjednom oglasile u Zagrebu nitko tjedan dana ne bi spavao. Sve te žabe progutao sam zato da možemo politički djelovati. Onoga dana kad više ne budem po svom položaju to trebao raditi, a to sada zbilja nije daleko, vidjet ćete kako taj sadržaj stvarno izgleda.

Hvala vam lijepa svima i molim vas da ispunite još jedan važan politički zahtjev: Držite mi fige da do kraja ozdravim.