Jelena Hekman: Od trenutka do vječnosti

Ja ne vjerujem u mišljenje bez osobne zamjenice Ja. Samo kriminalci skrivaju otiske svojih prstiju! Želim da sve što dodirnem nosi moj ljudski trag«, izgovorio je Gotovac u Završnoj riječi svoje obrane u drugom sudskom procesu (1981.), kada se branio sa slobode i ponovno bio osuđen na dvije godine zatvora uz dodatnu četverogodišnju zabranu javnog djelovanja i objavljivanja.

Gotovčev poučak

Gotovo puna dva desetljeća života u izolaciji, u odricanju i žrtvovanju, i sve to zbog napisane riječi ili javno izrečenog, različitog, mišljenja, presudno su utjecala na to da danas samo rijetki u Gotovcu prepoznaju književnika, kojega je na političku scenu, i nekoć, baš kao i posljednjih godina, odvela istinska vjera o presudnosti trenutka u sudbini domovine.

Naravno, i u tom trenutku, na samom okretištu naše povijesti, kada je milenijski san o hrvatskoj državnosti zamijenjen zbiljom, posve je razumljivo što se pisac, koji je svojim životom i djelom okrenut svakodnevici, ponovno našao u žrvnju političkoga života.

Međutim, jednosmjernim odčitavanjem Gotovčeva djelovanja, bez mogućnosti vrednovanja i piščeva djela, dakle, jednostavnom zamjenom činjenica, Gotovac je sve više postajao samo homo politicus, a sve manje ono što uistinu jest — pisac zarobljen svojom misijom u svakodnevnom.

Tako su se, stjecajem mnogih okolnosti, sudbonosno isprepleli i Gotovčev život i njegovo djelo. Oni su se, štoviše, gotovo u isti mah i uvjetovali i potvrđivali.

Misao filozofa u rukopisu literata oduvijek ga je činila različitim od ostalih pisaca njegova naraštaja.

U početku, razvijanje filozofskog mišljenja u pjesništvu, a zatim, u prozi, gotovo robovanje svakodnevnom, nerijetko su dovodili u nedoumicu književnu kritiku. U mnogim prilikama, u nerazumijevanju, istodobno su ga i hvalili i osporavali.

I dok se u pjesništvu još moglo opravdati takvo filozofiranje, jer, konačno, »pjesnicima je sve dopušteno«, poetis omnia licent, briga o svakodnevnom činila se posve apsurdnom.

Nerijetko je mišljenje da svakodnevica, svojom jednoličnošću, lako može postati zamornom, a da s protjecanjem vremena i posve gubi snagu uvjerljivosti doživljenoga. Stoga i djelo koje se temelji na njezinom bilježenju ne može ostati trajnom vrijednošću.

Ali i prema Pascalovu mišljenju »Sadašnjost je jedino vrijeme koje je naša zbilja i kojim se, prema Božjem sudu, trebamo koristiti«. Tako i za Gotovca nema većeg užasa od njezina gubitka. Jednom je i ogorčeno zapisao: »U ovo naše doba samo moralisti jedino mogu pisati dnevnike i aforizme. Svakodnevnost je postala bezoblična žurba samovolje, a mi bez svakodnevnog«.

Djelom iz svakodnevnog zaustavljen je određeni trenutak sadašnjosti koji s vremenom, naravno, postaje dijelom prošlosti. Ali, iz bezbroj takvih trenutaka, iz prošlosti, stečeno je i ljudsko vrijeme, jer već doživljenu prošlost nije moguće izbrisati. A prema ostvarenom iskustvu, moguće je označiti i ono buduće.

Konačno s takvim iskustvom trebalo bi i tumačiti djela iz svakodnevnog. Jer nije moguće da je trenutak ništavan, da ima samo svoj trenutačan oblik, kad na njemu i sama vječnost počiva i izgrađuje svoju beskonačnost.

U Gotovčevim sadržajnim cjelinama, u »Tijekovima odnosa« i »Autsajderskim fragmentima«, zabilježene su, primjerice, mnoge osobe. Ali, mnoge od njih nisu uvrštene u tu piščevu svojevrsnu kulturnu »crnu kroniku« zbog neke njihove osobite važnosti. One su, naprosto, u određenom trenutku personificirale snagu i moć vlasti pa su danas, posve razumljivo, nestale u posvemašnjem zaboravu. Ali, smisao te kritičke kronike iz svakodnevnog i nije bila u njihovu prepoznavanju, nego prije svega u razlaganju činjenica i sagledavanju posljedica što bi uslijedile nakon njihova djelovanja u ime vlasti. One su, naravno, iz svakodnevnog preseljene u prošlost, ali takve slučajeve uvijek moramo pamtiti — u zaštitu naše budućnosti.

Međutim, nisu uvijek u središtu Gotovčeve pozornosti samo slučajevi. Oni, dakako, snažnije odzvanjaju, jer doba njihova trenutka nije još posve isteklo i izblijedjelo.

Nasuprot tomu, Gotovčevo je djelo najvećim dijelom posvećeno čovjeku, njegovom svijetu i naravno svemu onome što ih povezuje.

Nije to sada više čovjek-slučaj, nego čovjek kao neprijeporna činjenica života, tkan istim nitima, građen istom tvari kao i njegov svijet. A od tog se svijeta čovjek sve više udaljava, štoviše, sve mu se snažnije i suprotstavlja.

Od idilične, biblijske slike stvaranja jednog i drugog, čovjek je ipak, na kraju, izabrao svoj grešan put i uhvatio se u koštac sa svojim svijetom. U toj bespoštednoj borbi, svaka njegova pobjeda nad prirodom, ujedno je i njegov poraz. Sve što je od nje uspio otrgnuti, osvojiti zauvijek u uništavanju, nadglasao je bukom suvremenoga doba — civilizacijom samouništenja.

U takvom, zamalo pokorenom svijetu, čovjek se svakim novim osvajanjem sve više otuđuje od iskonskoga i sve više napušta sebe. Gubi svoj smisao. A jesmo li dovoljno sposobni za takav život? Da ne postanemo suvišni, uništeni ili razbacani ljudi. Bez ikakva cilja i smisla, podliježući samo vanjskim pojavnostima i zaboravljajući pri tom na dušu.

A koliko je mudrosti potrebno, koliko je iskustvenoga neophodno da bi čovjek dosegao svoj smisao. I konačno se spasio od vlastitoga uništenja. Brinemo li se dovoljno o smislu, koji se samo u duši ogleda, barem jednako onoliko koliko nas zanima naš vanjski izgled?

Misliti srcem, dušom, ma koliko nam se to činilo jednostavnim, nije lak put prema vlastitom prepoznavanju, ali je jedini mogući da se oslobodimo patnje besmisla. Konačno, u neizrecivom, u trajnom iskušenju, oblikuje se smisao i ostvaruje toliko nam potrebna ljudskost.

Jer, snaga i moć čovjekova svijeta upućuje nas na trajno preispitivanje nedokučivog, a time i nerješivog spora o tome tko je jači, što je starije ili vrednije i, konačno, tko zbog koga postoji.

Ne muči pri tom Gotovca što tajna čovjekova postojanja nije razvidna, što nije dokučiva. Naprotiv, ona ga oduševljava i njoj se posve prepušta.

Zanimljivo je, osim toga, da čovjek u Gotovčevu djelu nije prestravljen naviještenom apokalipsom suvremenog doba, nego je, prije bismo mogli reći, žrtvom agresivnog besmisla. A za takva čovjeka još uvijek ima nade. Ona je sadržana u neprekidnom obnavljanju djelovanja, u samom činu stvaranja. U svakodnevnom. Ako je potrebno i, opet, ni iz čega. Konačno, »…mi ne djelujemo jer spoznajemo, nego mi spoznajemo jer smo određeni da djelujemo« (J. G. Fichte).

Naposljetku, izdvojit ćemo samo nekoliko temeljnih premisa, koje posve jasno, i do kraja oblikovane u iskustvenom, proizlaze iz cjelokupnog Gotovčevog djela, kao i njegova djelovanja za djelo. Njih se pisac nije odricao čak ni pod cijenu vlastite slobode, niti je od njih odustajao.

To je, prije svega, sloboda sama. Sloboda čovjeka-pojedinca jedina je koja može jamčiti svu raznolikost toliko potrebnu čovjekovu svijetu da bi se uopće održao.

Ali, bezuvjetna je i sloboda naroda, napose maloga, jer bez njegove slobode nema ni slobode pojedinca.

I čovjekovo dostojanstvo ni sa čime i ni zbog čega ne smije biti ugroženo. I u patnji i u poniženju ono se može samo potvrditi.

Nadalje, privrženost i ljubav prema domovini ne mogu biti mjerljive, jer nas određuje sve ono što i nju obilježava. Njezin prostor, jezik, kultura i dr., svetinje su svakom čovjeku. Baš kao što je i njezina obrana ujedno i obrana našeg dostojanstva.

A istina, za koju se Gotovac zalaže, počiva na odgovornosti. I to ponajprije pojedinačnoj koja proizlazi iz svekolikog čovjekovog djelovanja.

Ali, za opravdati život, nije dovoljno prepustiti se malim, sitnim radostima, koje nas samo zavode da skrenemo s pravoga puta. Jer na tim stranputicama teško je izbjeći sve zamke što na nas vrebaju i otežavaju nam i onako bolno suočavanje s mnogim životnim patnjama.

Za čestit život potrebni su i hrabrost i, ma kako to paradoksalno zvučalo, strah.

Hrabrost nam je, naravno, potrebna za prevladavanje životnih nedaća, ali nam je strah još potrebniji. Jer je sama tvar ljudskosti, od Boga samoga, i protiv njega se ne bi trebalo boriti ili ga suzbijati. I prema Jungu »…čovjek koji straha nema na samom je rubu provalije, sunovraćanja u bezdan«.

Bori se stoga Gotovac za čovjeka, koji je, očigledno, među svim živim bićima najranjiviji, jer samo je njemu dana mogućnost samospoznaje, kojom je moguće krenuti ponovno ab origine, od iskona, na kojem putu mu je odvajkada i Vječnost suputnikom bila. A u memoriji vječnosti sadržan je zapis o grešnom čovjeku i njegovoj nestalnoj prirodi, pa ga se na to stalno valja upozoravati i upućivati na preispitivanje. Što je, konačno, i pravi smisao Gotovčeva dokumenta o svakodnevnom. U njemu, naravno, nije Gotovac ni sebe zatajio.

»Postupno sam otkrio«, kaže Nietzsche, »što je svaka velika filozofija, naime: ispovijest svoga tvorca i vrsta nehotične autobiografije«.

I doista, Gotovac je u svom književnom djelu, rukopisom filozofa ispisao svoju duhovnu autobiografiju, razvio kroniku vlastita slučaja i iznio poetiku svoje duše.

Princip djela & Isto

U gotovo strasnoj potrazi za istinom Vječnosti, vezan istodobno uz psihološko-moralne i egzistencijalne probleme što se prije svega odnose na pojedinca, njegova prava, slobodu njegove volje i odnose u društvu, pa sve do pitanja smisla u Univerzalnom i Ništavilu, Gotovac u svom djelu — i bez obzira o kojoj je književnoj vrsti riječ — sublimira iskustva u trajnom preispitivanju savjesti, kao temeljnoj kategoriji u očuvanju ljudskog dostojanstva. Dakako, bez iluzija o njezinoj prirodi, koja je, zbog svoje nestalnosti i ranjivosti, izložena brojnim iskušenjima, a time i istinski ugrožena. Najteže je na tom putu, ne samo ostvariti, nego i sačuvati ravnotežu, izbjeći zamke jer, kako i sam navodi: »Pojedinac koji na povratku iz šutnje želi za sobom ostaviti častan trag prolazeći svijetom, za sebe već lišen mogućnosti svakog uspjeha, traži opravdanje, pruža dokaze onome što nikada neće posjedovati i shvatiti. Ostati s besmislom i djelovati s drugima znači pretvoriti svoju egzistenciju u instrument jedne solidarnosti; izgubiti svoju bit; prihvatiti unutarnju pustoš i rad na zadaćama drugih. To je očajna čast, jer nema svog unutarnjeg razloga: izgubivši sve u njoj pojedinac odbija izdaju. A strašno je dostojanstvo koje postoji samo zbog drugih, koje u svom srcu ima tek bezdan tišine, ono je uvijek u krizi, jer ne može provjeriti dokaze svog djelovanja: ondje gdje bi ih moralo tražiti, ondje je već šutnja. To je čast koja ne približava jedne drugima, koja ne približava svijetu. Ništa ne može rastjerati njezinu tugu, njezinu strepnju koja je bezizlazna«.

Izuzetna osjetljivost u biranju rječnika djela, kako bi se što snažnije obilježila višeznačnost filozofske misli u literarnoj naraciji, dakle, u razradi pojedinih teza, lako otkriva u Gotovčevoj esejistici dušu pjesnika, baš kao što je u pjesmama neskriven rukopis filozofa i vokacija esejista.

Stihovi su najprikladniji za pisanje eseja — ispjevao je Gotovac davnih 60-tih godina i izazvao ne malu buru protesta, a taj, za mnoge heretički stih, i danas odzvanja u osporavanju. Bila je, dakako, riječ o posve novim »idejnim strukturama« koje se nisu mogle vrednovati prema važećim kriterijima sve dok ih se ne zamijeni novima: »Prozvan filozofskim pjesnikom Vlado Gotovac je okružen jednim tabuom, koji je uzrok da njegova poezija, ne nalazeći adekvatno tumačenje, pobuđuje u javnosti više poštovanja nego razumijevanja. Čini nam se da je tome osnovni razlog složenost i gustoća misli ove poezije, koja kao nijedna druga živi u vrlo autentičnom dodiru s misaonošću modernih filozofija: u izrazu ovog pjesnika susreću se odbljesci s mnogih žarišta duha — od filozofije života, Husserlove fenomenologije, Heideggerove fundamentalne ontologije do Sartrove filozofije egzistencije i Camusovog egzistencijalističkog humanizma«.

Od tadašnjeg mišljenja Dalibora Cvitana, do danas gotovo se ništa nije promijenilo.

Unatoč nerazumijevanjima, Gotovac je ipak ustrajao u razvijanju filozofskog mišljenja u pjesništvu, a i svoju je esejistiku uvijek obogaćivao poetskim izričajem. Ne razdvajajući bitno jedno od drugoga, što ga je, opet, i razlikovalo od njegova krugovaškog naraštaja. Oslanjajući se pri tom više na Pascalovu logiku srca kojoj »srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje«, negoli na usvajanju klasične forme djela. Kritičari Gotovčeva djela, međutim, više su se bavili njegovim stilom, negoli oblikom i smislom, ističući pri tom, kao najveće zamjerke: elitizam, egzistencijalizam, izuzimanje djela iz društvene stvarnosti i tsl.

Ne krije, naravno, Gotovac svoje uzore, kao ni lektiru, nego ih, štoviše, i obilato koristi, ali kada je u pitanju oblik, tada su odstupanja značajna i prepoznatljiva. Napose kad je riječ o esejima: kao nasumice, i bez nekog reda, razlomio je klasičan oblik brojnim aforizmima, bilješkama, napomenama i nizovima, različitim dodacima, brojevima, opaskama pri redigiranju, post scriptumima, komentarima i sl., i tako te »jednostavne, čedne bilješke« učinio prohodnima tek krčenjem puta puteljcima i prečacima. Na taj način one postaju i zahtjevnim štivom, u kojem suprotstavljenim sadržajima, različitim i naglim obratima Vječnost dokida trenutak u univerzalnom, ili Trenutak uništava vječnost — u svakodnevnom.

Stalnom provjerom vlastita i tuđa znanja, potvrđivanjem iskustvenoga novim razmještanjima među zadanim koordinatama: teza-naracija-zaključak (poučak), Gotovac drži funkcionalnom provjerom nefabularne kompozicije. To eksperimentiranje formom, koja je ujedno i oslobađala sadržaj, Gotovac je svojedobno, kada se pojavila knjiga Princip djela, postigao da ona postane kultnom većem dijelu mlađeg, tzv. razlogovskog naraštaja. Njima je, naime, Gotovčevo djelo bilo blisko, razumljivo i, konačno, u hrvatsku je literaturu unosilo i jedan novi pristuop kojega su i sami uspješno slijedili.

Nije, naravno, teško ponešto i prigovoriti Gotovčevu stilu. Ili uočiti razlike od, primjerice, Šoljanova ili Novakova. I dok je u njihovim rečenicama i svaka riječ čvrsta, nosiva greda koju, bez posljedice za djelo, nije jednostavno izmaknuti i zamijeniti drugom, u Gotovca nosivom gredom postaje misao. A da bi »pohvatao« i zabilježio cjeloviti sadržaj svojih misli, teku rečenice kao nabujala rijeka, izlijevaju se u pritoke i rukavce, i nisu brušene niti ukalupljene svojim tijekom. Tome je svakako pridonijela i lakoća kojom Gotovac piše (i govori!), što čitatelju (ali ne i piscu) zastire ponekad pogled na određeni sadržaj.

Ipak, riječ je samo o različitosti postupka, a nikako o manjkavostima. Takve različitosti za našu su književnost samo njezino obogaćivanje.

Autsajderski fragmenti

Iako su nesretne okolnosti: zatvaranje, zabrane javnog djelovanja, objavljivanja te prešućivanje, uvjetovale da ni jedan rukopis, skicu ili samo naum, Gotovac nije mogao dovršiti ili oblikovati u cjelovito djelo — što je prema riječima samoga autora presudno utjecalo na njegovu fragmentarnost — ipak se, u konačnici, takva sudbina pokazuje i kao očiglednom prednošću.

Naravno, samo ako Gotovčev slučaj promatramo s one vedrije, svjetlije strane — kao ostvareno djelo. Tada bez ikakve dvojbe možemo zaključiti da te nesretne okolnosti ne samo što tom djelu nisu ništa oduzele, nego je ono, prožeto iskustvom, štoviše, postalo i snažnije u autentičnom ostvarenju temeljnih postulata što ih je autor zacrtao već u prvim pjesničkim knjigama i, kasnije, u mnogim drugim tekstovima. I baš to ga je izdvajalo kao specifičnu pojavu u suvremenoj hrvatskoj literaturi i razlikovalo od njegova krugovaškog naraštaja. I tada hvaljen i osporavan, a nerijetko mnogima nerazumljiv ili nedokučiv, jer je svoje djelo, a naposljetku i cijeli život, podredio borbi za slobodu pojedinca, slobodu izražavanja ljubavi prema domovini, slobodu jezika koji tu domovinu i određuje te, konačno, pravo na različitost. U tom je poslu istrajao do kraja i ništa nije moglo omesti taj i takav slučaj, jer: »Raznolikost je apsolutna potreba života, a jezik je njezin najviši izraz. U njemu ona samu sebe gleda, spoznaje, razvija, sanja, oblikuje… U njemu se susreće s Vječnošću«, a »Tamnica jezika uvijek je tamnica čovjeka (…)«.

Pa ako se uzme u obzir da gotovo i ne postoji značajnija razlika između autorova promišljanja o djelu i njegovoj izvedbi, što napose dolazi do izražaja u Autsajderskim fragmentima koji su pisani u razdoblju od dva desetljeća, tada ćemo lako uočiti da je zapravo Gotovac naprosto natjeran da ostane ono što jest: nemiran i neposlušan pojedinac, razigran u iznalaženju novih oblika, neprestance spreman na usvajanje novih znanja i stjecanja iskustva u novom, znatiželjan prema svakodnevnom, britak i bez obzira na danak koji je za to valjalo platiti i zahtjevan prema sebi i drugima. Takvoj su prirodi i svojstveni raznoliki, kolažirani, tekstovi. U njima se Gotovac slobodno mogao razmahati, baš kao što je i širokim zamasima mogao zahvatiti i najrazličitija područja svojega zanimanja. A i na tako sročenim tekstovima uvijek je moguće točku zamijeniti zarezom i nesmetano nastaviti tamo gdje se (u ovom slučaju, doduše, nasilno!) stalo. Gotovčevi tekstovi, iako svoje ishodište imaju u svakodnevnom, u kojem presudu neumoljivo donosi rok trajanja, ipak ne gube snagu izvornog dokumenta i sjajno su literarno iskustvo. Teško je stoga i pretpostaviti da bi drukčije, uvjetno rečeno cjelovitije ili — prema autorovu sudu — dovršeno djelo, moglo vjernije i uvjerljivije predstaviti Gotovčev književni opus.

Kronika svakodnevnog u Tijekovima odnosa, posve je netipična kritika tekućih zbivanja. »Ta je knjiga zapravo zatrpana događajima, i pod njima je iščezla. Usmenom predajom čuo sam neke upravo tako formulirane prigovore. Očito ih je u tu banalnost zaveo materijal«, zapisao je autor, koji u Tijekovima odnosa gotovo izravno komunicira s određenim osobama, polemizira s njima, baš kao što se i nemilosrdno obračuvava s pojavama koje, prema njegovu sudu, zavređuju da budu zabilježene — kao izopačenosti. Polemike se, dakako, nisu mogle rasplamsati, jer s uhićenikom to više i nije bilo moguće ostvariti, kada je pravda uzela stvari u svoje ruke i U ime naroda presudila: četiri godine strogog zatvora (1972-1976) i tri godine zabrane javnog djelovanja i objavljivanja (1976-1979). »Nema vječnosti bez otisaka prstiju«, poručuje Gotovac, koji zbog svog otiska (1977) ponovno postaje slučaj. U ime te iste Vječnosti. I sam tom zgodom navodi: »Uostalom, ja sam navikao živjeti u tjeskobi poraza. I tražiti utjehu u pogledu na zvijezde, na more; u golemom sporu s ništavilom«. Dokazao je to ponavljajući se u svakodnevnom, u dokumentu… u istom.

Teško je, a je li uopće i potrebno, odrediti formu kojoj pripadaju Tijekovi odnosa i Autsajderski fragmenti. Taj oblik, napose u Fragmentima, više nalikuje vrelu iz kojega, poput bujica, izviru misli, pogledi, tvrdnje, osporavanja, filozofski traktati, aforizmi, poneki stih, brojni citati i sl. I dok su Tijekovi odnosa obilježeni kao Gotovčeva kulturna »crna kronika«, za Autsajderske fragmente bismo mogli reći da su značajan iskorak iz sumorne i teške svakodnevice, jer u njima autor ustrajava samo na označavanju njezinih kritičnih crnih točaka. Ipak, jedno je sigurno: ni jedan od tih oblika nije posve odvojen, samosvojan. Jer, kao što se u Tijekovima odnosa značajno osjeća misao jednog postranika (kako Gotovac naziva autsajdera), tako se u Svicima autsajderskih fragmenata zrcale mnogi tijekovi odnosa. Bitna razlika očituje se na drugoj razini promatranja: u Tijekovima odnosa razmatraju se slučajevi, dok se u Autsajderskim fragmentima razlažu činjenice pojedinca.

»Govoreći o svom vremenu ja postupam u skladu s Mandelštamovim stihovima koji glase: Pokušajte me odvojiti od mog doba, / Kunem vam se — sebi slomit ćete vrat.

Govoreći istinu, ja postupam u skladu sa stajalištem pjesnika Milosza, prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade, koji na jednom mjestu kaže: I mislim da bez pristanka na ono što je gorko, na samoću, na gubitak, nema istine pisane riječi.

Govoreći otvoreno, bez opreza, ja postupam u skladu s jednom divnom rečenicom Aleksandra Solženjicina, koja upućuje: Oprezan čovjek — to nije nikakav čovjek.

Ja ne vjerujem u mišljenje bez osobne zamjenice Ja. Samo kriminalci skrivaju otiske svojih prstiju! Želim da sve što dodirnem nosi moj ljudski trag«, izgovorio je Gotovac u Završnoj riječi svoje obrane u drugom sudskom procesu (1981), kada se branio sa slobode i ponovno bio osuđen na dvije godine zatvora uz dodatnu četverogodišnju zabranu javnog djelovanja i objavljivanja. Pa iako su Autsajderski fragmenti presudno utjecali na to da se Gotovac nađe u političkom žrvnju, svoju autsajdersku ulogu nikada nije napuštao. Ona, očigledno, nije ni najlošija pozicija, jer iz tog se kuta gledanja mnoge stvari znatno bolje raspoznaju negoli u samom središtu zbivanja. Istrajavanje u njoj, konačno, nije bilo i uzaludno: »…velike mijene najveća su radost i najveća utjeha za ono što sam izgubio. To je čudo pred kojim se završava moj osobni jezik u duboko melankoničnom spokoju, toliko puta već prikazanom u slici onoga koji umire ugledavši svoju obećanu zemlju. Ona postoji — i to je pobjeda!«, zapisao je Gotovac na kraju svojih novih Fragmenata 1990. Time se jedan cijeli ciklus završio i zatvorio, a pisac je izašao iz njegova začarana kruga. Sada u ime jedne nove Vječnosti.

Zvjezdana kuga

Crni Vitez, Mjesečeva Luda i Idiot Vječnosti likovi su kroz koje je, u različitim fazama svog književnog djelovanja, progovarao Gotovac o svom vremenu i zbivanjima u njemu. U svom autobiografskom tekstu »Imati prošlost«, u kojem govori o svom naraštaju i vremenu u kojem su odrastali, i potrebi postojanja izmišljenih junaka, kaže: »Svijet koji smo zatekli bio je svijet osporenih i napuštenih vrijednosti. U njemu se, kroz revoluciju, neprekidno obnavljala samo njegova banalnost. Bio je to sveobuhvatni paradoks i skandal marksističkog futurizma punih sedamdeset godina; obnavljanje banalnosti osporenog svijeta s pomoću demoniziranja te činjenice. Tako se istodobno odbijala svaka jednokratnost, svaki slučaj neponovljivosti, strahovalo se od tragedije i čarolije, prihvaćala se najveća strahota banalnosti i bezobzirnosti kao jedini put u novost budućeg svijeta«.

Pa kada je svijet koji se nudio tako izgledao, nije ni malo čudno što je pisac posegnuo za čarolijama, likovima iz mašte, sigurnim vodičima na zamagljenim putovima života.

U tom nizu prvi se oglasio Crni Vitez. U mladenačkom zanosu da je ipak moguć »uzvišeni nemar«, nije dugo istrajao u svojoj »anarhističkoj poziciji«. Svoje mjesto ustupio je Mjesečevoj Ludi, koja je, poput svakog pravog mjesečara, obilazila najrazličitija mjesta i s dostojne visine gledala prema zemlji, ali uvijek na rubu same provalije. I dok je Crni Vitez uglavnom sanjario, Mjesečeva je Luda neprestance djelovala. Što zbog aktivizma, što zbog stalnog žongliranja nad ponorom (riječi), pisac je napušta uz priznanje da je to razdoblje bilo »djelatno obnavljanje sanjarskog samotništva« te najavljuje novog vodiča: Idiota Vječnosti. Taj je lik, prema autorovim riječima, objedinjavao sve odlike Petronija Arbitra i Franje Asiškoga, bio je, dakle, sretan spoj »dandyja i sveca« pa su se, eto, i do danas sretno dopunjavali: »Ja duboko vjerujem da se tu doista dogodilo ono što je bitno, da sam otkrio onu točku u kojoj se apsolutno i trenutno počinju doista prožimati na način koji omogućava da budeš sam i da budeš sa svima, da budeš jedan i da ipak odgovaraš za cijeli svijet. U tome je zadnja novost naše generacije i zadnja novost mog života«.

I upravo spomenuti likovi, čarobnjaci-vodiči, umnogome su pomogli piscu da u svojim zapisima, bilješkama uhićenika, sačuva iluziju o slobodi, u izolaciji svoje ćelije broj 34, dok se nalazio u istražnom zatvoru tadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu. Jer, kako inače objasniti činjenicu da je u njima zatvorska stvarnost reducirana gotovo do nepostojanja. Nema bilježaka u napornim i višesatnim saslušanjima, apsurdnim optužbama. Iako pozicija u kojoj se našao ni malo nije nalikovala autsajderskoj, zapisi iz tog vremena ipak su bliži autsajderskim negoli uzničkim fragmentima. A Autsajderski fragmenti (dotad su objavljena prva tri Svitka), uz tekstove što ih je pisao za »Hrvatski tjednik«, napose uvodnike koje je potpisivao kao glavni urednik od 13. broja (od 9. srpnja 1971) pa sve do izvanrednog oproštajnog 34. (s nadnevkom od 10. prosinca koji nikada nije izašao iz tiskare iako je bio složen) i konačno, govori što ih je držao prilikom osnivanja Matičnih ogranaka, bili su dostatnim krimenom za izricanje visoke zatvorske kazne. Jer je: »…tijekom 1968, 1969, 1970. i 1971. u zajednici s ostalima: vršio sistematsku i svestranu neprijateljsku propagandu u tisku, na javnim zborovima i na drugi način, kojom su, polazeći od svog kontrarevolucionarnog nacionalističko-seperatističkog programa nastojali stvoriti kod radnog naroda SR Hrvatske uvjerenje da je za hrvatski narod jedini politički izlaz da se u Hrvatskoj izvrši nasilna protuustavna promjena demokratskog samoupravnog socijalizma i da se Hrvatska nasilnim putem izdvoji iz federacije SFRJ«.

Na raspravi što je održana 27. listopada 1972. Gotovac je osuđen na četverogodišnju kaznu strogog zatvora, koju je, nakon boravka u istražnom zatvoru u Zagrebu do posljednjeg dana izdržao u Staroj Gradiški. Uz strogu zatvorsku kaznu zavjetovan je i na posvemašnju šutnju bez ikakvih prava u tri sljedeće godine, u kojoj Gotovac, naravno, nije istrajao. Baš kao što i nije htio potpisati u zatvoru mu nuđenu molbu za pomilovanje, koja je jamčila barem deset mjeseci uživanja slobode više. Ali, kako bi takav čin za Gotovca ujedno značio i priznavanje krivnje, takvu je mogućnost odbio. Dakle, prije isteka zabrane javnog djelovanja, potkraj 1977. Gotovac je zbog razgovora za švedsku televiziju, u kojem je opetovao svoja već ranije izricana stajališta te ostao sebi dosljedan, ponovno bio pod istragom. Ovaj se put branio sa slobode i pripremao svoju »Obranu« što je, uz »Autobiografske zapise«, i objavljena u njegovoj knjizi dokumenata Moj slučaj 1989.

Konačno, 5. lipnja 1981. ponovno je osuđen zbog »zlonamjernih i neistinitih prikazivanja društvenih i političkih prilika u zemlji te na taj način propagandom izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima i narodnostima koji žive u SFRJ«. Osuda: dvije godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog djelovanja i objavljivanja. Kaznu je u cijelosti izdržao u Lepoglavi.

Dakako, nakon svega, bilo je potrebno i vrijeme da se dugogodišnji izopćenik iz društva, u njegovu kolotečinu ponovno i vrati. Ne zbog sebe, ponajviše zbog drugih. Srećom, izazovi novog vremena, omogućili su Gotovcu da preuzme i novu dužnost sa starim zadaćama.

Tako su više od dva desetljeća ti zatvorski zapisi bili samo rukom pisane, pomalo već i zaboravljene, dnevničke uspomene i ostale su autentične, neredigirane i bez obzira na to što su se bitno izmijenile mnoge okolnosti, kao što su se, u međuvremenu, izmijenili i mnogi ljudi u odnosu prema novim okolnostima.

Dakle, vremenu usprkos, dok je na slobodi harala zvjezdana kuga, Gotovac je ispisivao uzničku kroniku svoje duše, ispitivao stanje svoga duha kako ne bi podlegao iskušenjima koja neprestance vrebaju, zarobljuju ili otupljuju zatvorenika te i u tu istu svrhu, sa žarom svakodnevne vježbe, komentirao vanjska zbivanja, prateći sliku svijeta kako su je iznosile dnevne novine i dostupna tekuća periodika. U tom posvemašnjem apsurdu između vanjskih zbivanja, što uvijek samo posredno do njega dopiru i stvarnih događanja unutar zatvorskih zidova, kao na filmskoj vrpci, izmjenjuju se najrazličitiji osjećaji milosti i nemilosti (naročito prema onima koje voli, koji su mu bliski), moći i nemoći (da u tom bilo što izmijeni), prigušena bijesa i snažnog otpora protiv poniženja u obrani vlastita integriteta. U tom je smislu, na njemu svojstven način, napisao i opširno »Pismo protiv poniženja«, što ga je 4. i 5. veljače 1972. iz svoje ćelije 34 uputio sucu istražitelju Vladimiru Primorcu, koji je, uskoro, bio »uklonjen« iz Gotovčeve istrage da bi zatim napustio sudačko zvanje i prešao u odvjetnike. Jer, kako je zapisao i sam Gotovac: »Nije htio sudjelovati u pripremanju političkih procesa, u progonima nedužnih ljudi«. Uz uvod i zaključak, Pismo sadrži i pet temeljnih cjelina, što odgovaraju glavnim točkama optužnice. Prvo: pitanje državnog kontinuiteta, Drugo: pitanje kontrarevolucije, Treće: pitanje Hrvatske, Četvrto: pitanje nacionalizma, šovinizma i separatizma, Peto: pitanje dokaznog materijala. Iz tog Pisma izdvajamo uvodno razmišljanje: »Sloboda koju zatvorenik gubi nije za njega uvijek fatalna. Ali promjene što ih donose okolnosti prisile prelaze njihov neposredni prostor i vrijeme. Ispitujući razloge svoje situacije, ispitujući događaje koji su do nje doveli, zatvorenik ispituje cijeli svoj život, povezujući sve sa svojim trenutnim stanjem. Traženje uzroka prestupa ili traženje uzroka pogreške koju je učinila pravda beskonačna je. I kad neprestano dobiva isti odgovor, on svoja pitanja ponavlja; u zatvoru se čovjek neizbježno nađe pred besmislom — svojih ili tuđih postupaka. Ako ga ne prihvati mora ponoviti istragu; ako ga prihvati — mora ga stalno dokazivati!

Sve drugo, ma što radio, ispunjeno je nastojanjem da se vrijeme prisile životno svlada da se ostane sa svakodnevnošću svijeta slobode. Zatvorenik se nastoji održati na mjestima kojih je lišen: tamo gdje se zbiva život kojem pripada. On se opire razmaku što ga prisila nameće, da bi smanjio dramatičnost svoje odsutnosti i svog povratka.

Ovo pismo je rezultat takvog ispitivanja i takvog nastojanja: određenog sadržajem optužbe. To i činjenica da je pisano kao prilog zapisniku o saslušanju objašnjava teme koje se u njemu pokreću, kao i način izlaganja«.

Za vrijeme svog boravka u istražnom zatvoru u Zagrebu, odakle potječu i ti uznički zapisi, Gotovac je napisao mnoge pjesme, dojmljiv »Autobiografski zapis« i čitav niz, uglavnom polemičkih tekstova od kojih je veći dio objavljen u knjizi Isto, 1990.

Kasnije, za vrijeme izdržavanja stroge zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu u Staroj Gradiški pisanje više nije bilo moguće lako izvesti. Pisanje i čitanje bili su strogo zabranjeni.

Ipak, Gotovac je potajno pisao bilješke u razdoblju od 1973. do 1976. ali »bila je to opasna krađa riječi«, jer »Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti«.

Nažalost, ni ta, kao ni mnoge druge pjesničke knjige iz dugotrajnog razdoblja tamnovanja i zabrane javnog djelovanja, još uvijek nisu objavljene.

Znakovi za Hrvatsku

Gotovac je nedvojbeno osebujna pojava na hrvatskoj političkoj sceni. Nemilo iskustvo u razvijanju ideje o hrvatskoj državnosti još davnih 70-ih godina te neprestana borba za slobodu pojedinca, bez koje nema ni slobodnih naroda, kao ni očuvanja ljudskog dostojanstva, umnogome su piscu odredili životni put i sudbinu književna djela.

Međutim, do danas nisu rijetke dvojbe: je li riječ o političaru ili angažiranom intelektualcu, književniku. Začudo, malo ih je što u Gotovcu prepoznaju samo književnika kojega je na političku pozornicu, u iskustveno, odvela strast prema iskušenjima i istinska vjera u ispravnost onoga što čini. Tim izazovima »s pravog puta« Gotovac nikada nije mogao odoljeti i bez obzira na to što su takva uvjerenja plaćena i najvišom cijenom. Postao je političkim stradalnikom i književnim autsajderom.

U knjizi Znakovi za Hrvatsku, konačno, moguće je raspoznati četvrtstoljetni križni put jedne ljudske patnje, ali i svu težinu križnog puta u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda, koji je, na kraju, u jednom od najstrašnijih ratova suvremena doba, suočen s činjenicom da toj povijesti i izravno gleda u oči.

A Gotovčeva nasušna potreba da se opire svakom obliku poniženja, agresije i stradanja, u toj je knjizi snažno izražena i nedvosmislena. Pretočena u članke, eseje, komentare, predavanja i govore, dovoljno je poticajna i puna vjere u istrajavanju i pravednoj borbi, kao temeljnom jamstvu da i naša obrana nije, niti ikada može biti, uzaludna.

Konačno, nije nevažno spomenuti da je izbor iz Gotovčeva djela (NZ Globus, 1995) načinjen još godine 1990-91. i da je, prvotno, taj svezak bio ispunjen člancima, esejima, uvodnicima i govorima što su značajno obilježili vrijeme hrvatskoga proljeća. Inkriminirani materijal uglavnom je objavljen u »Hrvatskom tjedniku«, Matičinim novinama za kulturu koje je od 13. broja Gotovac i uređivao, pa iako su tiskana svega 33 broja, list je u to doba imao presudan utjecaj i »obavio« je golemi posao, dok je govore valjalo potražiti u Gotovčevu pozamašnom dosjeu u Okružnom (danas Županijskom) sudu u Zagrebu. Nažalost, vrijeme u kojem danas živimo naprosto je, za sada, prekrilo, pa čak i marginaliziralo doba i ulogu proljećara te se njihova onodobna (ne)djela, zbog kojih su suđeni na neprimjereno visoke kazne strogog zatvora, čine neslanom šalom, totalitarizmu usprkos. I da nije bilo sudbinski presudnih zbivanja, u koja je zbivanja Gotovac ponovno i bez ostatka zaronio, bilo bi uistinu zanimljivo objaviti sudsku obradu i analizu književnih tekstova, napose Autsajderskih fragmenata i uvodnika u HT-u te piščevih govora.

Međutim, slučaj je ponovo upleo svoje prste u Gotovčevo djelo i u novim okolnostima ispisana je nova kronika svakodnevnog. Tekstove u knjizi Znakovi za Hrvatsku najvećim je dijelom iznjedrilo samo vrijeme. Izranjali su u dramatičnim okolnostima naše svakodnevice. Pa iako je Gotovac sve vrijeme bio stranački opredijeljen zastupnik u hrvatskome Saboru i, istodobno, predsjednik Matice hrvatske, nestranačke i nevladine najstarije institucije u nas, što je izazivalo brojne nesporazume i negodovanja, nitko i ništa nije moglo spriječiti da ponovno postane i djeluje samo kao Pojedinac, koji je, za sve što govori i čini, spreman i ponovno sonositi sve posljedice. I bez kalkulacija ili potrebe zaklanjanja institucijama, za što je imao i provjereni kredibilitet.

Izabrani tekstovi (a to su sada i govori) samo su recentni uzorci u kojima su do kraja osvijetljene i neposredno zabilježene zasigurno najteže i najpotresnije stranice u novijoj hrvatskoj povijesti.

Jelena Hekman

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s