Hrvatska je bolesna i trebat će nam mnogo vremena da politički ozdravimo, 19.3.2000.

Očigledno je da nacija ne vjeruje ovoj Vladi toliko da bi bez ikakvih ograda primala njena rješenja. To propitivanje će trajati prema odlukama koje nisu onakve kakve su ljudi očekivali / »Vjesnik« bi trebao biti jedan od stupova nove hrvatske javnosti! To znači da bi trebao biti stup onoga čega zapravo još nemamo!

Vlado Gotovac, zastupnik u Saboru i predsjednik Liberalne stranke, jedne od stranaka pobjedničke koalicije, analizirajući političku sliku Hrvatske za Nedjeljni je Vjesnik izjavio:

– Hrvatska je kao jedna zdrobljena zemlja u kojoj je politika zašla u vode gotovo isključivo kadrovskih pitanja, gdje se više ne raspravlja o dugoročnim i velikim zamislima, gdje nema velikih predodžbi o budućnosti nacije, gdje se sve kreće u dnevno-političkim međuodnosima, a to se kod nas naziva pragmatizmom. To je slika bolesne nacije i vrlo je vjerojatno da će nam trebati jako puno vremena da politički ozdravimo. Za mene je posebno pitanje oživljavanje političkih vrijednosti, koje sa sobom, naravno, donose i politički moral.

• Kad već govorite o moralu; je li moralno odustajanje od predizbornih obećanja?

– Sadašnja vlast, kao i sve vlasti pred izbore, ima drugu sliku onoga što će činiti od slike o kojoj biračima govori. Očigledno je da su teškoće s kojima se susrela vlast daleko veće nego se pretpostavljalo, i to u svakom pogledu. I očigledno je da će obećanja koja su davana dijelom biti promijenjena. Budžet, primjerice, koji je u mnogim svojim komponentama morao ostati na istoj liniji na kojoj je bio i prethodni, pokazuje s čim se Vlada susrela i pokazuje da vlast, što je po mom mišljenju dobro, ne priprema nikakve revolucionarne pothvate. Dakle, pokazuje da se sprema na jedan dug evolucijski proces. Ali, u tom pogledu treba biti vrlo oprezan, evolucije se vrlo često pretvore u konformizam, u gubljenje bilo kakve ambicije da se stvari ozbiljno promijene, u odustajanje od velikih zamisli i velikih napora.

• Premijer Račan već, gotovo kao prijetnju, nudi ostavku Vlade. »Prijeti« li to četvorki ili svim građanima?

– Kako se susreće s vrlo velikim problemima on traži povjerenje nacije kao, što se to obično u kriznim situacijama događa. Hoće reći: »Vjerujte mi da ću iz ovoga izići, a ako mi ne vjerujete – najbolje da se raziđemo«. Zadaće koje je preuzela bivša opozicija, a sadašnja vlast, su zadaće koje su doista nacionalnog karaktera. To znači da ih svi trebaju prihvatiti i surađivati na njihovu rješavanju. Ali, očigledno je da narod ne vjeruje ovoj Vladi toliko da bi bez ikakvih ograda primao njezina rješenja. To propitivanje će trajati toliko koliko bude trajao odnos nepotpunog povjerenja, odnos prema odlukama koje nisu onakve kakve su ljudi očekivali.

• Kako tumačite trzavice između četvorke i dvojke, unutar šestorke, trzavice koje su se izborom Mesića za predsjednika države možda i previše potencirale?

– U jednom trenutku to se doista činilo kao veliki prijepor koji će dovesti do ozbiljnih razmirica. Sada se vidi da je to zapravo bilo pitanje izborne kampanje dvojice kandidata, sada su stvari neusporedivo mirnije i u tom pogledu ne vidim ni jednog jedinog mjesta koje bi dovelo do bilo kakvih ozbiljnih trzavica.

• Mesić se još nije odrekao predsjedničkih ovlasti kao što je obećao…

– On je naprosto prihvatio ono što i mi podupiremo: odluku da se stvori ustavni okvir koji će definitivno odrediti kako Hrvatska zamišlja svoga predsjednika. Jer, naše predodžbe nemaju političku ni pravnu preciznost. Mesić je, a i mi također, izabrao grupu stručnjaka koja će ujediniti i stvoriti ustavni okvir za budućeg predsjednika. To također treba biti promjena Ustava koja će obuhvatiti i sve druge činjenice koje po našem sudu u našem Ustavu nisu dobro određene ili nisu na pravi način precizirane. To su na primjer problemi lokalne samouprave, problemi regionalne samouprave, odnosi između samouprave i uprave itd…

• Milan Đukić, predsjednik SNS i saborski zastupnik srpske nacionalne manjine, izjavio je da se sadašnja vlast nije odrekla nacionalnog fanatizma. A demonstracije pred američkim veleposlanstvom nazvao je proustaškim.

– Đukić je preuzeo ulogu predvodnika srpstva, vjerujući da u napetosti može politički profitirati. Ali, najveći dio naše javnosti, to se vidi i iz reakcija, uglavnom se na to ne osvrće kao na neku ozbiljnu činjenicu. Mislim da svi znaju da je to politička igra, koja u ovom trenutku nema nikakve šanse da bude na bilo koji način za Hrvatsku osobito važna.

• Zar nije opasno optužiti dio hrvatske javnosti za neoustaštvo?

– Neoustaštvo je kod nas jedna od kvalifikacija kojom se u hrvatskom političkom životu već dugo određuje ekstremno desna orijentacija. Doista u Hrvatskoj u ovom trenutku, među onima koji su politički odgovorni, nema ljudi koji žele na bilo koji način otežati bilo kome u Hrvatskoj normalan građanski život i osporiti nečiji nacionalni identitet.

• Slažete li se s onima koji kažu da vlast nije smjela dopustiti demonstracije?

– Pa ne možete zabraniti demonstracije, to nije demokratski postupak. Demonstracije su legalan oblik izražavanja mišljenja u demokratskom društvu. Pitanje je samo kakvog su karaktera? Ako se demonstracije pretvore u nasilje, ako izražavaju antidemokratski program, ako zastupaju ukidanje demokratskih vrijednosti, onda naravno demokracija mora reagirati, mora se braniti. Unaprijed se mogu zabraniti demonstracije samo ako su programski najavljene kao antidemokratske.

• Je li haaška presuda generalu Blaškiću ujedno i presuda hrvatskoj državi? I uopće nacionalnoj državi, koja u globalizaciji treba nestati?

– Počnimo od kraja. Problem globalizacije je veliki izazov o kome nitko ne može reći ništa definitivno. On u sebi krije čitav niz do sada nepredviđenih činjenica i naravno postavlja niz problema o kojima nikada nismo razmišljali. Dakle, globalizacija je za nas posve nov događaj koji se naprosto rodio iz razvitka modernog, tehnološkog i gospodarskog svijeta. Mi ćemo se naravno morati pobrinuti za jednu stvar za koju zasada nemamo pravog rješenja, a to je kako upravljati tim procesom? Je li on tako moćan da će nas voditi svojim organskim tzv. spontanim razvitkom ili ćemo imati hrabrosti i sposobnosti nametnuti mu naše ciljeve i disciplinirati ga, tako da kažem, u pravcu u kome smatramo da mora biti discipliniran? Danas je već evidentno da se u tom pravcu ekološki problemi postavljaju vrlo snažno, jasno je da se u tom okviru postavljaju vrlo snažno problemi vrijednosnog identiteta. To je golem izazov i čovječanstvo će oko toga imati jako puno posla. A što se tiče onih koji bi povezali globalizaciju i slučaj Blaškića, to je potpuno deplasirano. Sud u Haagu je internacionalni sud i bilo bi puno bolje da se što prije pretvori u globalni svjetski sud. Takav sud je svijetu prijeko potreban jer je sasvim sigurno da se u svim sadašnjim situacijama pravda ne dijeli pravedno.

• Treba li se kultura suprotstaviti globalizaciji?

– Trebate računati da i kultura ima svoju povijest. Do sada je ona bila uokvirena u povijesne odnose koji su vladali svijetom, kao interferencije između nacionalnih i internacionalnih vrijednosti. Očigledno je da je sada globalizacija nametnula kulturi posve novu zadaću.

• Ali kako se oduprijeti, metaforički rečeno, hamburgeru?

– Vrlo je to teško. Neće to biti lako i zato što vrlo često gospodarski motivi sa sobom donose i neke druge, koji nisu gospodarskog karaktera. To je pitanje naše sposobnosti da provedemo proces razdvajanja.

• Imamo li za to sposobnosti?

– Mislim da u ovom trenutku nismo opremljeni za to, zato što se hrvatska kultura u zadnje vrijeme kompletno razoružala. I što su ljudi postali prije svega orijentirani, u kulturi kao i u politici, na pragmatične kulturne ciljeve i na međusobni pragmatični politički raspored. S takvim odnosom globalizacija se uopće ne susreće, to je ispod nje, naprosto ne dodiruje njene zadaće i njene probleme. To je još predglobalizacijsko stanje, jedno provincijsko trivijaliziranje problema i tu pravih susreta s pravim problemima nema. Ja se nadam da ćemo mi postati toga svjesni i da će ljudi iz hrvatske kulture početi shvaćati da su problemi s kojima se susrećemo problemi koji u svojoj biti doista rješavaju enigmu modernog čovjeka.

• Kako doživljavate probleme u kojima se nalaze »Vjesnik« i »Slobodna Dalmacija«?

– »Vjesnik« se može spasiti samo ako se spasi opća atmosfera koja vlada u hrvatskoj javnosti, »Vjesnik« se ne može pretvoriti u akvarij. A ako se i pretvori u akvarij kakvim ćemo ga to ribicama naseliti, tko su te ribice, tko će ih izabrati i što one trebaju obaviti i u tom akvariju značiti? »Vjesnik« treba doista postati novina koja će u punoj samostalnosti komentirati hrvatski politički život. I sav ostali. »Vjesnik« bi trebao biti jedan od stupova nove hrvatske javnosti! To znači da bi trebao biti stup onoga čega zapravo još nemamo!

Andrija Tunjić

(Nedjeljni) Vjesnik
19.3.2000.
Godina 3, broj 509

Download originalne stranice Vjesnike (.pdf)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s