O razlozima zašto napušta čelno mjesto Liberalne stranke, kao i o tome kojega će od trojice kandidata za budućeg predsjednika LS-a podržati, te o aktualnim ustavnim promjenama, ali i neostvarenim obećanjima Vlade za naš list vrlo otvoreno govorio je predsjednik Liberalne stranke Vlado Gotovac.

— Možete li, gospodine Gotovac, komentirati izjavu Mirjane Krizmanić da se ne može govoriti o vašoj moralnoj vertikali, jer je na vaše inzistiranje promijenjen Zakon o Ustavnom sudu, kako bi vaša dugogodišnja suradnica dr. Jasna Omejec mogla postati sutkinjom Ustavnog suda?
Onaj tko imalo pozna demokratsku proceduru, zna da je to što gospođa sugerira nemoguće. Naime, da bi zakon uopće došao u proceduru, netko ga treba predložiti, o njemu se vodi višekratna rasprava, a onda se zakon, kao i uvijek, donosi glasovanjem. Ustavni zakon o Ustavnom sudu donosi se dvotrećinskom većinom i donesen je jednoglasno! Od svega toga spomenuti sveučilišni profesor ne zna ništa i meni pridaje snagu i moć koju niti sam ikad imao niti sam ikad želio imati. Isto tako, takvu moć ne bih ni sada prihvatio kad bi mi je netko nudio.

Znanstveni kodeks,  odnosno kodeks sveučilišnog nastavnika bi u najmanju ruku trebao zabranjivati profesorima da na ovakav način govore o bilo kome. Ta profesorica sugerira da ja idem okolo i da se nazivam moralnom vertikalom. To neću nazvati bezobraštinom, ali je, u najmanju ruku, netočno, jer ja nikada ni u kojoj prilici takvo nešto nisam izustio.

Bačeni u blato

— Jedan put ste izjavili kako vam se čini da se u Hrvatskoj svi ljudi i sve vrijednosti moraju baciti u blato kako bismo svi bili isti. Nije li izjava prof. Krizmanić nešto što potvrđuje vašu tezu?
Ta njezina izjava ima dvostruko značenje u tom pogledu. Ona pokazuje da nije samo u Hrvatskoj politika doživjela degradiranje izazivajući građanski prijezir, nego se to dogodilo i s mnogim institucijama. Jer u jednom sveučilištu koje funkcionira kako treba nemoguće je da jedan profesor reagira na ovakav način. Naime, ne samo da spomenuta profesorica ne pozna demokratsku proceduru, nego ne pozna ni status kolega o kojima govori. Uvažena gospođa nije našla za shodno da pogleda što je dr. Omejec stvarno i kakav položaj ima na Sveučilištu. Naime, kad govorite o nekom čovjeku, morate znati kakav je njegov položaj i kakve su njegove vrijednosti. Naravno, sve to onda možete ocijeniti po vlastitoj volji. Dakle, ne radi se ovdje o jednoj ljupkoj pogrešci jedne nestašne naivnosti, nego je riječ o odnosu koji pokazuje kako su sve naše znanstveno-nastavne institucije izgubile dignitet. To nije ništa manje ružan slučaj od nekih drugih, među kojima je, na primjer, činjenica da još nije riješeno pitanje jednoga znanstvenog falsifikata. No ono što me doista šokiralo jest završetak intervjua te gospođe koja mi poručuje da zašutim. Ja taj ton nisam čuo ni od komunističkih referenata kad su sa mnom razgovarali. Taj ton nisam čuo ni u zatvoru i sada mi se događa da sveučilišni profesor, koji me inače poznaje, poručuje da zašutim.

— Iako vam, kako kažete, uvažena gospođa poručuje da zašutite, ipak je vaš zadnji javni nastup, kada ste jednom rečenicom sublimirali čitavu napetost u društvu izjavivši da je Domovinski rat svoju afirmaciju doživio uspostavom hrvatske države, doživio veliko odobravanje. Možete li objasniti što ste pod tim mislili?
Pitanje, kako ga mi zovemo, Domovinskog rata, a ja sam uvijek bio protiv tog naziva, jer ima nekakve konotacije iz Sovjetskog Saveza, koje možda i nisu slučajne kada je u pitanju dr. Franjo Tuđman i krug oko njega, koji su inaugurirali taj naziv, jest vrlo kompleksno. Tek nam slijede odgovori na sve ono što se s ratom i oko njega dogodilo. No nema sumnje da je u svemu bila najvažnija odluka nacije da taj rat primi kao uistinu sudbonosan događaj. I Hrvati su tako postupili. Oni su zaboravili sve ostale probleme. Naravno, to je HDZ obilato koristio omogućivši stvaranje jednog privilegiranog sloja, zavaravajući javnost koja okupljena jedino opstankom nacije o drugom ne razmišlja. No pritom je i taj rat doživio tu redukciju svog smisla. Ja sam odavno govorio: “Da Hrvatska, ali kakva?” Upozoravao sam i u Saboru da nas rat ne smije izjednačiti s protivnikom i da mora imati kompletan sadržaj onoga što mi mislimo da je doista Hrvatska. Upozoravao sam na činjenicu da samo iz pravog duha nacije izviru prave odluke i suprotstavljanje problemima. Sve je to zaboravljeno zbog jedne krilatice koja je postala prihvatljiva onima koji su u njezinoj, mogao bih reći čak napuhanoj lakoći, Hrvatsku počeli smatrati svojom imovinom. U Hrvatskoj se razvio sloj koji podsjeća na pretorijance na kraju Rima. To je sloj koji ne pripada nikamo i koji formalno izgleda da je povezan s vojskom, a faktički se pretvara u jednog od bitnih nositelja politike.

— Na koje ljude i koju situaciju konkretno aludirate?
Posljedica rada tih ljudi je pismo 12 generala. Svakako je zanimljiv i način na koji se to pismo prima kod nekih ljudi. Zato je potrebno očistiti pitanje Domovinskog rata, i to tako da se konačno utvrdi ne samo vrijednost hrvatske države same po sebi, nego i da se odgovori na pitanje u ime kojih vrijednosti, kako i zašto smo učinili ovo ili ono u Domovinskom ratu.

— Kako ocjenjujete donošenje Deklaracije o Domovinskom ratu? Je li ona bila potrebna?
Ne, ona nije bila potrebna, a to je vidljivo iz svega onoga što sam vam u prethodnom odgovoru rekao.

— Često se u zadnje vrijeme spominje da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Kakav je vaš stav o tome?
Ja sam od prvog dana, vi to znate, bio protiv takvog načina ponašanja u BiH. Nikada nisam bio protiv toga da odgovorimo na poziv BiH da im pomognemo, jer je to općedržavno pravo i prakticira se u svijetu kao način suradnje. No bio sam protiv toga da se Hrvatska na bilo koji način u Bosni nađe u nelegalnoj poziciji. Činjenica je, na žalost, da se Hrvatska u takvim prilikama u BiH našla. Prema tome, nije pitanje utvrditi jesmo li mi bili ili nismo bili agresor. Moglo se dogoditi da nas i pozovu, a da se mi pritom ponašamo kao agresor. Formalni legalitet akcije, čak i kad bi bio posve opravdan, a postoje elementi u kojima on nije bio opravdan, sam po sebi ne bi oslobađao Hrvatsku od nekih postupaka u odnosu na BiH.

— Politička situacija u Hrvatskoj trenutačno se iscrpljuje u borbi između predsjednika i premijera tko će imati jače ovlasti nakon promjena Ustava. Držite li kako je došlo vrijeme da parlament postane središnje mjesto odlučivanja u Hrvatskoj i na koji način bi se to moglo dogoditi?
Nama svima bi to trebalo biti posve jasno. U jednom demokratskom društvu takve stvari više nisu sporne. Ako je parlamentarna demokracija, onda se zna da je parlament središte zakonodavne moći. Ali vlast je trodijelna i to mi često zaboravljamo. Ustav treba regulirati ovlasti koje iz sva tri dijela proizlaze. No to je u Hrvatskoj u ovom trenutku veliki problem. Ne treba zato osuđivati želju da se to područje ponovno pravno regulira. Na kraju krajeva, mi smo to i obećali hrvatskoj javnosti. I mi to moramo učiniti. Na žalost, ovo što se sada događa oko Ustava pokazuje da su i ustavne promjene smještene na ono mjesto na kome se našla cijela hrvatska politika. To je jedan poseban način života ulice u politici.

Ulica i politika

— Što mislite pod životom ulice u politici?
Političari stalno gledaju na ulicu kao na podršku svojoj stranci, stoga ne propuštaju priliku da se usput ulici dodvore. No, pritom, naravno, ne propuštaju priliku da se očešu o nekog drugog. Postupajući tako, oni su postupno doveli Hrvatsku u, valjda, jedinstvenu poziciju u Europi. U Hrvatskoj, naime, više ne postoji politički skandal ili nešto što bi bilo politički nedopustivo. Sve što učinite dopustivo je ako uzbuđuje ulicu. Sve što učinite dopustivo je ako će vaša stranka poslije toga dobiti jedan ili dva posto potpore. Pritom se računa da će nacija na ovaj ili onaj način na kraju izići iz nevolja. A to je ponašanje koje pokazuje silni mentalni utjecaj HDZ-a na hrvatsku politiku. HDZ je živio od jedne krilatice, a sve je ostalo bilo privremeno i improvizirano i povezano s grupnim i privatnim interesima.

— Ne čini li vam se da se nova vlast iscrpljuje na kritici HDZ-a, a da pritom ne nudi nikakvu viziju ni ideje izlaska iz teškoga gospodarskog, socijalnog i društvenog stanja?
Kad govorim ovo o HDZ-u, ja ga uopće ne kritiziram. Proveo sam dosta godina u kritici HDZ-a i znam da je to prošlo mimo HDZ-a. Naime, HDZ se nikada na kritike nije osvrtao. HDZ je kritike uzimao jedino kao dokaz pred međunarodnom zajednicom da je Hrvatska demokratska država, jer je u njoj dopušteno kritizirati HDZ. To pitanje sam potegnuo, jer je to mentalno pitanje. Mi smo govorili o razaranju institucija. I odgovornost za to više nije HDZ-ova. Sve to skupa moramo gledati kao povijesni razvitak u zadnjih deset godina Hrvatske.

— Pa zar i sam predsjednik države ne nabija marginalne teme kao centralne teme, budući da je obećao kako će pristati na smanjenje svojih ovlasti kako to odluči Sabor? No umjesto toga Predsjednik šalje pismo u kojem demantira svoja prijašnja obećanja.
U Hrvatskoj, na žalost, svaki događaj odmah iziđe van i veza između jednog i drugog događaja se izgubi u nizu skandala koji više nemaju ništa zajedničko s redoslijedom koji je trebalo slijediti. Naime, došlo je do nesporazuma između načina kako smo se dogovorili da će se provoditi ustavne promjene. Nije ispunjen taj redoslijed, ali je očito da se Predsjednik Republike naspram tog redoslijeda osjećao čovjekom koji je zapostavljen. Ono što je nevolja jest upravo to da se takve stvari javno raspravljaju.

— Kako onda komentirate izjavu Dražena Budiše da parlament treba zaštititi od predsjednika države?
Izjava Dražena Budiše je nešto što me je začudilo, iako ga dobro poznajem. Spomenut ću još jednu doista nevjerojatnu netaktičnost kad je on Predsjednika nazvao poglavicom. To je doista nedopustivo.

— Hoće li vaša stranka podržati ustavne promjene na način kako to nudi Vlada ili ćete se prikloniti zahtjevima predsjednika Mesića?
Ja sada više gotovo i ne mogu govoriti kao predsjednik LS-a, ali držim da će naša stranka podržati i temeljito razmotriti prijedloge ustavnih promjena i onda se pojaviti pred koalicijskim partnerima. Mi želimo poštovati redoslijed, jer je šestorka preuzela obvezu da će mijenjati Ustav. Šestorka je preuzela obvezu da će te promjene biti istinske promjene koje će osigurati ne samo liberalnu demokraciju, nego i okvire koje ta liberalna demokracija podrazumijeva u svijetu. Mi ćemo učiniti sve da se rasprava o Ustavu vrati u normalne vode i da partneri iznesu svoje mišljenje, ali doista ću oprezno postupati s namjerom da se to sve riješi u Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, zbog toga što sam posve slučajno u jednom trenutku pogledao televiziju i čuo onog tko je glavni u tom odboru, gospodina Arlovića, da kao primjer za smanjenje nekih Predsjednikovih ovlasti navodi Češku zbog toga što ona nema dvodomni parlament. Nedopustivo je da Arlović ne zna da je češki parlament dvodoman, a da ga nudi kao primjer. Bit ću protiv pokušaja da se o Ustavu govori na principu oponašanja. Oponašanje je najniži oblik učenja, a Ustav bi trebao biti kao najviši oblik pravne svijesti koja izražava ciljeve opstanka Hrvatske.

— U vrijeme kad bude objavljen naš intervju, bit će izabran novi predsjednik Liberalne stranke. Koga ćete od trojice kandidata podržati i hoćete li izričito podržati vašeg “pulena” Zlatka Kramarića?
Već sam pokazao do sada kako ću se ponašati. Cijelo vrijeme ovog njihova predizbornog natjecanja nisam izgovorio ni jednu riječ o tome. Kad prođe sve ovo, onda ću nešto više reći. No sada neću ništa reći, jer ne želim ni na bilo koji način biti onaj čije bi izjave mogle biti shvaćene u smislu da se izigra demokratska procedura. Predsjednik mora biti izabran voljom članstva, koja mora biti takva da će ispitati sve motive za i protiv određene osobe.

Osobna sloboda

— Iako, napuštajući kormilo LS-a, ne napuštate aktivno politiku, zanima me osjećate li gorčinu ili nezadovoljstvo zbog odlaska?
Ne mogu biti razočaran. Kako bi mogao biti razočaran čovjek koji je 50 godina želio da Hrvatskom vlada demokracija i da u ovoj zemlji žive slobodni pojedinci. To se ostvaruje. A u vrijeme kad sam ja to zastupao kao disident, to je izgledala fantazija ljudi koji ne mogu živjeti bez sna o budućnosti. U tom pogledu sam posve zadovoljan. Što se tiče mog osobnog položaja, ovim odlaskom ja nešto gubim, ali nešto i dobivam. Gubim stranački položaj, ali dobivam puno više osobne slobode u procjenjivanju događaja.

— Kakav je vaš stav o inicijativi da se gradi spomenik Domovinskom ratu?
Te inicijative koje se sad pojavljuju zorno pokazuju da Hrvatska još nije postala mirnodopska Hrvatska. Svi su neprekidno opsjednuti pitanjem kako simbolizirati rat kao nekadašnji bitni pokretač nacionalnih energija i na taj način osigurati sebi položaj onoga koji je u svemu tome sudjelovao, jer se on time dokazuje kao pravi Hrvat. Još uvijek u Hrvatskoj pitanje tzv. pravog-državotvornog Hrvata nije razriješeno. Opterećuje to mnoge ljude u hrvatskoj politici i svim političkim strankama. Mnogi odgovor na to pitanje nose kao oblik tjeskobe i mučnine. Oni stalno paze da im se ne bi prigovorilo da ne vole Hrvatsku ili da nisu dobri Hrvati. Mi smo već u žaru borbe napravili jednu besmislicu, a to je Medvedgrad. Još taj žar postoji i ne vidim nikakav razlog da idemo u nekakav drugi projekt. Ne bih bio za takav spomenik kao prvi i najvažniji spomenik. Onaj spomenik koji bih ja podignuo bio bi spomenik onima koji su pali za slobodu. Svugdje na svijetu je taj neznani junak središte nacionalne vatre, jer je to mjesto na kojem se pokazuje da je anonimnost često pravi temelj veličine.

— U Hrvatskoj se danas otvara još jedno vrlo važno pitanje. Naime, opća je klima i želja nove vlasti da se kazne počinitelji zločina počinjenih u Domovinskom ratu. No što je sa zločinima počinjenima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega?
Na tom pitanju troši se dosta društvene energije, i to uglavnom uzaludno. No to je veliki problem naše intelektualne i moralne savjesti. Onaj tko zaboravlja na Kolimu, čak i na Goli otok, očito nije položio račune o tim činjenicama na pravi način. Evidentno je da se čuju tu i tamo glasovi ljudi koji ne osjećaju odgovornost ni za što. Ali takvih ima i na ljevici i na desnici. Prema tome, naša je moralna, ali i kulturna i civilizacijska, a pritom i partnerska zadaća da stvorimo krug ljudi hrabrih, odlučnih i i sposobnih da izreknu svoje mišljenje o činjenicama koje su često za Hrvate neugodne, kao i o činjenicama koje su za Hrvate. Prije nekoliko dana u Parizu je izišla knjiga Giscarda d’Estainga o Francuzima. Kad sam pročitao opsežni prikaz te knjige, sjeo sam za stol i smijao sam se kao lud. Pitao sam sebe — što bi se dogodilo nekom Hrvatu da to napiše o Hrvatskoj? Dok ne postignemo tu mogućnost da otvoreno i bez ikakvih strahova pišemo i govorimo o sebi, a da pritom osjećamo odgovornost za svoj tekst i sposobnost da svoju poziciju branimo, u ovoj zemlji neće biti dobro.

—————–

— Je li u redu da predsjednik Mesić na novinarsko pitanje o Budiši odgovori: “Budiša, a tko je to”?
To vam je redoslijed o kojem govorim. Jedna izjava izaziva drugu. Naime, nedopustivo je da drugi čovjek po snazi u vladajućoj koaliciji govori o potrebi zaštite bilo koga od bilo koga u vlasti. Kakva je to država u kojoj se političari ne mogu susresti da bi izveli na čistac neki problem, nego moraju u javnosti obznaniti da nekog drugog u nečem treba spriječiti. Nedopustivo je da to učini čovjek koji cijelo vrijeme vodi svoj privatni rat, i to u želji da se na bilo koji način osveti za izgubljene predsjedničke izbore. Određena disciplina političkog ponašanja je potrebna da bi se izbjegle za javnost neugodne stvari. Prema tome, ovakvi istupi i sve ono što se događalo oko Stipetića i čitav niz drugih stvari pokazuju da je u Hrvatskoj politika neobuzdano privatizirana i prožeta razlozima koji su politiku degradirali.

—————–

— HHO je izišao s izjavom da je nova vlast odustala od svojih proklamiranih obećanja. Činjenica je da je gospodarska, socijalna i društvena situacija u Hrvatskoj sve lošija, te da su tenzije u društvu, ali i podjele sve izraženije. Zar se ne bi trebali događati obrnuti procesi?
Izgubivši vlast, HDZ i partneri se nisu promijenili. Oni naprosto nisu mogli shvatiti da su izgubili vlast. Oni su gubitak vlasti smatrali privremenim događajem koji će se za nekoliko dana riješiti. Oni su i odustali od najava da svoj pokret pretvore u stranku. Odustali su u ime nečega vrlo opasnog, a to je da se na juriš nova vlast, tj. nova uprava države skine i prije nego se polože stvarni računi o njezinu radu. I zato slijedi niz potpuno izmišljenih problema koji su takvog karaktera da posebno senzibiliziraju ljude, i to na pitanjima dostojanstva nacije, ali i pojedinca. Ali i Domovinskog rata. Dolazi do jednog koordiniranog i nepopustljivog napada koji očito ide samo na to da makne novu vlast. Naravno da se u takvim okolnostima socijalna bijeda i teški problemi pretvaraju u dobar demagoški materijal. S druge strane, treba istaknuti da nova vlast nije ispunila svoja predizborna obećanja, jer to naprosto nije moguće. Onaj tko tvrdi da je vlast mogla puno napraviti naprosto ne poznaje cijelu istinu. No ipak je vlast pogriješila u jednome. Dopustila je, naime, da netko drugi nameće probleme i tempo i da stvara napetu atmosferu u društvu, koja bi trebala biti posljedica sadašnje situacije.

—————–

Piše: Anita Malenica

Izvor.