Rasprava o Izvješće ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u Saboru, 23. ožujka 1995. godine

Gospodine predsjedniče, gospodo i gospođe zastupnici!

Ja znam da nema nikakvog smisla da govorim, ali postoji nešto što je iznad toga. Postoji osobna odgovornost. Ja moram obaviti svoj posao bez obzira na to što se misli o načinu kako ga obavljam jer sam za to izabran i ispunit ću tu dužnost.

Nemojte misliti da se zbog toga osjećam loše. U povijesti ima puno velikih primjera da su ljudi bili sami, pa su imali pravo. U duhu broj nije moć. Ja se ne bojim niti opaski, niti dobacivanja u tom pogledu, kao što se ne bojim pokušaja da se ovaj Sabor u najtežim pitanjima pretvori u mjesto koje na izvjestan način karnevalizira ta pitanja.  Ovdje pod karnevalizacijom mislim vrlo ozbiljan pojam. To je proces kojim se velika pitanja skreću sa svoje prave logike i umjesto da postanu dramatična ili tragična, postaju smiješna.

Potreba da se stvari učine uvijek smiješnim bila je poznata gospodinu Pascalu.  Ja ne znam da li ovdje više postoje velika imena koja je potrebno citirati, pa da se netko uozbilji, koji je jednom rekao da su samo hulje uvijek duhovite. Ja bih zato zamolio da se pred ovim pitanjima pred kojima smo mi, malo suzdrže oni koji su uvijek duhoviti.

Ne znam, gospodo, što bi nam se trebalo dogoditi pa da se mi probudimo i da shvatimo u kakvoj smo situaciji, da shvatimo što se događa sa Saborom i što se događa s nama?  Svojedobno je Sokrat radi Polisa prihvatio smrt. Prihvatio je smrt zato što je vjerovao da postoji istina u Polisu, tj. politička istina.  Razvoj između njega i Pilata je doveo do onoga što se kasnije počelo prakticirati, tj. istina je relativna, a relativnost istine skida odgovornost. Oprat ćemo ruke, bit ćemo duhoviti i reći: evo vam ga. On je predao Isusa.

Zato kažem, govorimo o problemu. Možemo problem pustiti u stranu. Prema tome, da li mi možemo uopće gospodo utvrditi političku istinu? Postoji li politička istina, ili ne postoji? Je li ona relativna posve ili nije?

Mi kada slušamo sebe, očigledno je da je relativna. Jedni smatraju da smo s ovim pregovorima posve uspjeli, drugi smatraju da nismo uspjeli.  Dakle, očigledno je da je istina, sudeći po tome, relativna. Ako je istina relativna, da li ćemo ikada moći utvrditi što je istina? Molim, oprostite.

Istina je, kaže Aristotel, ono stanje u kome – točno on to kaže – u kome nam se svima događa isto.  Ja vidim da su to sve smiješne stvari, ali ja ću nastaviti. Meni se čini da je situacija vrlo dramatična.

Naime, ja mislim da kada predsjednik jedne države svojoj naciji i svijetu kaže da on govori jednu neopozivu, povijesnu i sudbinsku odluku, da je to vrlo ozbiljno, da to nije niti dizanje prašine, niti zavođenje glupana za nos, nego je dokaz da jedna zemlja u jednom trenutku i njen poglavar došla u situaciju da smatra da mora donijeti ne bilo kakvu nego sudbinsku odluku. E sada se postavlja pitanje, gospodo, da li mi doista sada, poslije sudbine te sudbinske odluke, raspravljamo na razini toga? Ne raspravljamo, jer kada bi to shvaćali, onda ne bismo govorili o dizanju prašine. Čuvali bismo dignitet te činjenice bez obzira u kakvom kontekstu se dalje razvijala i što se s njom dogodilo.

Očigledno je da se nešto dogodilo između te sudbonosne izjave i fakata koji su se sada pojavili na političkoj sceni. Najvažniji fakat je koji se stalno ističe i u izvješću gospodina ministra i koji svi prihvaćaju: Veliki pritisak međunarodne javnosti, koji nas je prisilio da ipak učinimo određene ustupke i činjenica da smo, nakon što smo te ustupke učinili, bili pohvaljeni od svih. Očigledno je da izgleda kao da je smisao te odluke u tome da je promijenimo i da za to budemo pohvaljeni jer to bi bio uspjeh.  Ako je, na drugi način, trebalo tumačiti kao naše stajalište da nećemo ni uz pohvale ni uz pokude popustiti, onda je ovo neuspjeh. Vi gospodo odlučite što je uspjeh, a što je neuspjeh. O tome ćemo sada govoriti također.

Sva je sreća da gospodin Domljan svojom simpatičnom demokratičnošću ovaj put me ne može odmah prekinuti. On je inače vrlo drag.

Možemo dakle nastaviti dalje. Radi se o tome da ćemo zadržati snage, to je evidentno. Snage će u Hrvatskoj određene ostati. Mi ne znamo koliko će ih biti, ne znamo gdje će biti, ne znamo što će raditi, ne znamo tko će u njima biti, ne znam koliko će oni tu biti i ne znamo kakav će konačni rezultat toga biti, jer to će se tek odlučiti. Jedino što znamo, znamo da smo pristali da će one biti tu. 

Zato su stari Grci umirali da bi to znali, a mi nećemo umrijeti ni za što i živjet ćemo bez obzira na sve.  Ne samo da mi ne znamo o tome ništa. Mi također u izvještaju nismo čuli ni jedne jedine rečenice npr. o tome kakvom je to međusobnom odnosu sa Planom Z4 koji je ovdje gospodin vrlo opravdano spominjao kao vrlo važnu činjenicu, kao što nismo čuli ni jedne jedine rečenice o konfederaciji ili bilo kakvoj njezinoj ovisnosti sa ovim slučajem.  Mislimo na konfederativni odnos sa Bosnom i Hercegovinom. Mi također nismo čuli ni jedne jedine riječi da li iz toga proizlazi bilo kakva promjena u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, jer ako do nikakve promjene Hrvatske u politici prema Bosni i Hercegovini ne dođe, onda vi morate računati, kao i svi normalni ljudi, s tim da je ona ovisnost koju stalno osjećamo prema tom prostoru ostala i dalje.

Tvrdi se da se naš položaj promijenio time što smo mi postali stup američke politike. Ja bih htio da ja znam samo da smo mi stup hrvatske politike, a stup američke politike ovdje ne možemo biti iz jednog vrlo prostog razloga, a taj je da Europa nigdje još nije postavila nikakav stup kao svoju konačnu granicu, i ne želi ga postaviti jer Europi nije posve svejedno da li će unutar njezinih interesa biti i Srbija ili neće, da li će unutar njezinih interesa biti još neke druge zemlje na istoku ili neće. Borba za Srbiju traje i na drugi način a ne samo u svjetlosti srpsko-hrvatskih odnosa. Prema tome, nismo mi nikakav stup i nemojmo se zanositi stupovljem, mi ćemo to možda postati, ali ja vam moram reći da ne bih volio još jednom biti stup, kao što ne bih volio biti nikakvo predziđe ničega više.  Bio bih sretan da od Hrvatske sve predzidne granice budu daleko i da mi budemo jedna mala i mirna zemlja koju nitko ne spominje, kao što se na primjer ne spominje Danska. Nisam ponosan da sam često na naslovnim stranicama novina.

Napokon, da li mi doista imamo bilo kakav argument u svemu ovome da će Srbi na bilo koji način biti kooperativni sa ovim što mi sada činimo. Ne postoji, gospodo, ni teorijski ni praktičan, ni jedan srpski tekst u kojem su se Srbi odrekli velikosrpskih pretenzija.  Ni jedan jedini. Nikada i nigdje u tim spisima nije rečeno da je jedini problem između Srbije i Hrvatske bilo Knin, bilo Bosna i Hercegovina jer po velikosrpskom konceptu i jedno i drugo je naprosto njihovo. Ja mogu shvatiti da će možda Srbi taktizirati, ali nikako ne vjerujem da će definitivno pristati na ono što im se ne oduzme samo na jedan način, to da se dokaže da je velikosrpski koncept neostvariv, praktično neostvariv.  Sve dok mi budemo s njima polemizirali nema od toga ništa. Polemika ne obara političko-ideološke programe i osvajačke planove, njih obara oružje.

Mi možemo govoriti dakle, gospodo, da će nama Milošević pomoći. Kroz ovih pet godina smo vidjeli da je to ustrajno činio. On je to tako dobro činio da je dobio epitet ratnog zločinca i koljača s Balkana na našem stanovništvu, a ne na nečijem drugom stanovništvu. Možemo vjerovati da je on promijenio dlaku, ali da li doista ćud.

E sad dolazimo i do ovog UNPROFOR-a. Mi često mislimo da su filološke mjene faktičke mjene. Da li će doista se sve promijeniti što se UNPROFOR neće zvati UNPROFOR nego UNIFIC?  Možemo mi stati na stajalište da sinonima nema, ali sinonima nema onda kad postoji riječ. Ali kad se pravi riječ, ona može biti sinonimna i posve pogrešna, a može i prikrivati posve isti sadržaj. Prema tome, čini mi se da je ovo pitanje vrlo, vrlo, vrlo teško upravo u toj svojoj filološkoj sadržini.

Ja znam da vi sve znate, a i ja sam govorio samo zbog toga što sam mislio da i ja trebam reći da nešto znam.

I još samo nešto. Htio bih se obratiti gospodinu ministru. Meni je njegov Izvještaj, moram iskreno reći, bio daleko najlošiji od svih koje je ovdje održao i ja ga razumijem zašto. Iz jednostavne situacije što je u takvoj situaciji da nam doista nešto stvarno ne može reći. Bilo je puno općih mjesta, puno ponavljanja, ali bilo je i jednog nastojanja da nas faktima umiri. Na primjer, onaj mali detalj o tome što mu je rekao gospodin Turen u razgovoru očigledno je trebao nas umiriti kako mi ipak imamo dobre informatore koji znaju točno što bi se sve nama dogodilo da smo mi slučajno ostali pri svojoj odluci.

Ja ponavljam, odluka koju nismo na vrijeme i na prethodan način dobro organizirali i predusreli nas više ne ispričava.  Međutim, upravo ovako govoreći – sad završavam – kad sam htio govoriti o tome da bi bilo dobro da unaprijed malo razmislimo o tome, ondašnji predsjedatelj mi je rekao da idem izvan teme. Pokazalo se da je to jako bilo u temi. Hvala lijepa.