Govor održan na zasjedanju hrvatskog Sabora 11. veljače 1994. na temu hrvatske vanjske politike. Taj je govor izazvao polemike pa je stoga u cijelosti tiskan u Matičinu listu Vijenac (br. 4 17.2.1994.) u autoriziranoj verziji pod naslovom “Što je rekao Gotovac?”.

Gospođo potpredsjednice, gospođe i gospodo zastupnici!

Nema tog gubitka koji se ne može opravdati, za koji se ne može dokazati da je bio neizbježan, da smo ga mogli jedino ublažiti… Uvijek je moguće pronaći razloge da slavimo svoj poraz!… – Srbi su, na primjer, tako izgradili cijeli svoj program. Ako se, dakle, ovom raspravom u Saboru o našoj politici želi dokazati da su naši neuspjesi neizbježni – lako ćemo ispuniti tu zadaću, jer apologetici je sve dopušteno i sve moguće! Ona i najgoru politiku može proslaviti kao točno shvaćenu nužnost…

Ako raspravljamo zato da jedan drugome dokažemo da hrvatska politika može biti samo ono što nam se s različitih strana odredi, nametne kao međunarodni interes i njegovi imperativi, onda je doista posve svejedno što mi uopće mislimo. Uostalom, netko je to upravo tako i formulirao, kad je rekao: Vi možete misliti i govoriti što god hoćete, a mi, koji vladamo, učinit ćemo ono što moramo! Kad se to kaže u jednom parlamentu, onda je najbolje da parlamentarci odu kući! Kad je rasprava bespredmetna, onda je bespredmetan i parlament! Malo je zastupnika u hrvatskom Saboru koji ne prihvaćaju takvu ulogu suvišnih! Većina ih se baš u tom besmislenom položaju brine o svojoj političkoj figuri! Svaki brbljavac je uvjeren da je postao veliki političar kad izjavi da politika nije moralna činjenica, da nju zanima samo uspjeh u borbi za vlast, da nju vode samo razlozi moći… Makijavelizam reduciran na stranačku disciplinu! Poslušnost je postala jedina politička volja i jedina njezina snaga! Sve teme raspravljaju se kao pitanje vjernosti, kao polaganje ispita za kadrovske stranačke igre… U našem Saboru, s napredovanjem ne raste i osobna odgovomost; zato napredovanje neodoljivo privlači: kao nagrada za odanost, posve laka… U raspravama se legitimira vjernost, a ne osobnost, stranačka pripadnost, a ne vlastiti odnos prema domovini.

S pravom nas naš ministar vanjskih poslova upozorava da ne smijemo izgubiti budućnost zbog prošlosti. Pitanje je što je od prošlosti u ovom trenutku djelatno? Što ne možemo napustiti? Neki zastupnici počinju s Rimljanima, a gotovo svi od 7. stoljeća, kontinuirano… Doista golem, diletantski skupljen, amaterski redigiran teret imperativne arhajske patetike i suvremenog kiča, u kojem se nijedna politika ne može snaći, u kojem može jedino zalutati, izgubiti se izgubivši budućnost…  Tom bespredmetnom teretu prošlosti dodaju se jednako bespredmetne interpretacije raznih neprijateljskih tekstova -religioznog, ideološkog ili političkog karaktera. Sve je puno slučaja! sve je puno atmosfere kviza: pokaži što znaš!… Stranačka poslušnost istodobno opravdava i opterećuje našu međunarodnu politiku samouko sastavljenim kolažem! Na primjer: tekst Alije Izetbegovića u tumačenju dobiva sadašnje razloge i sadašnje ciljeve, premda je pisan u posve različitom povijesnom miljeu, kao jedan od mogućih islamskih odgovora na situaciju Muslimana u Bosni i Hercegovini 70-ih godina; odgovor na izazove zapadne civilizacije u njezinom marksističkom poretku, odgovor koji je pozivao na povratak izvornom islamu i njegovim temeljnim načelima. Bio je to trenutak dramatične šiitske ekspanzije u islamu, što znači posve nelaički zamišljenog društva i države, programa koji u Bosni nikada nije imao svoje sljedbenike. U njoj uopće i nema šiita. Ona je sunitska, a suniti, kao što znadete, diljem cijelog islamskog svijeta pružaju otpor pokušaju šiitizacije svog nazora na svijet. To ne znači da je sunitska misao razriješila s uspjehom problem laiciziranja države u islamu. Oni do danas nisu našli pravo, djelotvorno rje’šenje. To je istina i s njom moramo računati, kao što s njom računa Francuska, Italija, kao što s njom računa cijela Europa i Sjedinjene Države. Jedino na taj način možemo izbjeći besmislenu situaciju naše politike, koja istodobno tvrdi da se s Muslimanima ne može pregovarati – jer to njihova ideologija isključuje – i da mi želimo s njima pregovarati! Dokazujemo da su Muslimani od prvog dana zastupali tezu koja je za nas apsolutno neprihvatljiva, koja je apsolutno neostvariva, uvjeravamo sebe i druge da smo prvi priznali cjelovitost Bosne i Hercegovine i da smo prema njoj neprekidno vodili miroljubivu, dosljednu i vjerodostojnu politiku! Kako smo takvu politiku mogli voditi?! S kim smo je vodili?! Jesmo li vjerovali u promjenu muslimanske politike? Jesmo li takvu promjenu nastojali osigurati? Kome smo vjerovali, ako nismo Aliji Izetbegoviću?! Ili smatramo da se njegova nekadašnja mišljenja uopće ne ostvaruju? – Jer doista se ne ostvaruju, niti se mogu ostvariti – on to sam najbolje zna i pokazuje da zna.

Između njegovog spornog teksta i sadašnjosti Bosne i Hercegovine protekle su godine njegovog robijanja i godine rata neusporedivog po surovosti – cijela jedna neizreciva i neshvatljiva povijest patnje. Pristajući na pregovore na koje je pristajao, pristajući na plebiscit na koji je pristao, pristajući na njegove konzekvence, Izetbegović je postao posve nefundamentalistički političar. Muslimani su jedini narod u Bosni i Hercegovini koji izvan Bosne i Hercegovine nema svoje domovine, niti svoje države. Zato se njima bilo teško u prvom trenutku orijentirati u svim činjenicama koje su dovele do srpske pobune i invazije. Mi govorimo o tome da smo ih upozoravali na golemu vojnu silu koja ulazi u Bosnu i Hercegovinu. A odakle je stizala ta velika sila? Sjetimo se toga – napuštala je Hrvatsku… Kažemo: Upozoravali smo Izetbegovića da će biti rata. On je odgovorio da će zvati upomoć Jugoslavensku narodnu armiju. Izetbegović u tom trenutku uopće nikoga nije mogao pozvati! Ne znam je Izetbegović ozbiljno mislio o pomoći Jugoslavenske narodne armije, ali je to očigledno bila jedina politička izjava koju je mogao dati, ako je želio bar odgoditi nesreću koja mu još nije izgledala neminovnom. U to su ga iz svijeta uvjeravali! Uopće ne branim nedostatke njegove politike. Samo želim podsjetiti na njezine uvjete…

Netko je rekao da su Muslimani teški partneri. Prihvatimo to bez ograda! Ali, zar ipak nije bolji težak partner negoli težak protivnik! Zar nije lakše pregovarati uz neslaganja, nego uz zločine?! Umjesto da razmislimo dokle smo došli i što nam predstoji, mi smo u Saboru interpretirali jedan stari Izetbegovićev tekst! Nevjerojatno! Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih nije ni bilo… ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili. Na primjer: Jedan je zastupnik zaboravio tko je napadao »hrvatski perec«; tko je, smijući se, pitao: »Kakva je to država?! Mi hoćemo Hrvatsku u njezinim povijesnim granicama«. Optužio je opoziciju za opasnu demagogiju, premda je u pitanju Predsjednikov smijeh i izjava! Zastupnik je zaboravio i to da sam ja tada odmah postavio pitanje koje su to granice – jer u europskoj povijesti nema zemlje preko koje je, kao preko Hrvatske, prelazilo toliko granica u neprekidnoj mijeni.

Oni koji tvrde da Hrvati ne bi mogli opstati u cjelovitoj Bosni i Hercegovini, ne znaju puno o toj zemlji ili namjerno ne priznaju činjenice. Hrvati su upravo u Bosni i Hercegovini pokazali svoju osobitu sposobnost za dijalog i za vrijednosti koje u njemu mogu biti stvorene – za plodno bogatstvo raznolikosti. Onaj tko to zaboravlja, igra se s hrvatskom sudbinom! Hrvatski narod nema takvu vojnu silu koja može ispraviti one pogreške koje se učine prema njihovim duhovnim i materijalnim vrijednostima. Tamo gdje smo utemeljili Bosnu Srebrenu, tamo gdje smo utemeljili i širili svoje specifično bogatstvo u svim područjima života, tamo sigurno još postoji put zajedničkog života, ma koliko ugrožen… Sudbina kulture je presudna za sudbinu Hrvatske. Oduvijek!

Želim ipak podsjetiti na činjenice koje to pokazuju ulogom koju je umjetnost imala u nas u zadnjih četrdeset i pet godina. Upravo je ona bila mjesto na kojem se nije popuštalo, na kojem se branila Hrvatska, u svakom pogledu! Mojoj krugovaškoj generaciji, na koju sam ponosan, pripada čast moderne pobune i upornosti u njoj, zajedno s mnogim pripadnicima starijih i mladih generacija, sve do danas: rađanje moderne Hrvatske, njezine unutarnje i vanjske slobode, zajedničke i pojedinačne, i plaćena cijena tog pothvata, između šutnje i zatvora. Sve smo to činili ni ne sluteći kad će doći dan ostvarenja naših zamisli, naših nada – o tome nije ovisila naša pobunal… Oni, koji sada tvrde da su znali sve datume našeg kalendara, naprosto lažu! Postoje i ljudi koji se hvale da su osnovali našu državu. Traže slavu i zahvalnost zbog toga! Zgodno! Samo, zašto to nisu prije učinili?! prije deset, petnaest ili dvadeset godina?! Zašto su izabrali upravo ovaj trenutak? – Pa jednostavno zato što ga oni uopće nisu ni birali. Samo nekoliko godina prije, išlo se u zatvor zbog pukog spominjanja hrvatske države! Sada vidim puno Hrvata. Ali sjećam se vremena kad se nitko nije gurao u Hrvate! kad je oko Hrvata uvijek bilo puno pustog prostora… i on se osjećao mučno… Sada je na svim mjestima gužva! Guraju se Hrvati! Nikad im dosta hrvatstva! Neki su najdublje uvjereni da hrvatstvo o njima ovisi, da oni imaju pravo i dužnost odrediti tko jest, a tko nije Hrvat!… Sjajno zanimanje! Kako je Hlderlin rekao: Počinje sa servilnošću, a pretvara se u napuhanost! Nemojte se hvaliti da ste upravo vi stvorili ovu državu. Ona je nastala pod znacima sretnih i tragičnih zvijezda povijesne mijene – sretnih, jer je slomljen totalitarizam, jer su slomljene imperijalne države i njihove ideologije, među njima i jugoslavenska ideologija i njezina država; tragičnih, zato što je to dovelo do nepreglednih stradanja i mnogih opasnosti pred kojima i dalje osjećamo zebnju, tjeskobu, strah…

Ja ne tvrdim da bi svatko učinio ono što je učinio HDZ – ili nešto bolje, ili nešto gore, to uopće nije bitno! Samo tvrdim da smo se našli u vremenu u kojem je država bila via facti izborena. To se često zaboravlja, kao što se zaboravlja cijeli put do nje, kao što se zaboravljaju ideali koji su na tom putu stvarani, ili se ironiziraju, ili direktno izruguju. Na primjer: Nije istina da je samo Stranka prava govorila o Drini. Nije istina da je samo Stranka prava govorila o barjacima po Bosni i Hercegovini. Nije istina da se opozicija loše odnosila prema hrvatskoj državi zato što je kritizirala neke postupke vlasti. Najmanje je istina da nas netko može okrivljavati da nismo Hrvati. Ne pada mi na kraj pameti da pred bilo kim dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod mog dostojanstva! Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih pripadaju ljudima koji su postali Hrvati u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim jest da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast. Sve što se o tome treba reći, sadrži njihova stranačka izjava u kojoj se kritičare optužuje za zavjeru protiv države, i to još u dogovoru s inozemstvom!… Stari totalitaristički zvuk! Čovjek osjeti potrebu da uzvikne: Drugovi, pa je to moguće?! Bio sam uvjeren da svi mi u Saboru s istom zebnjom, s istim strahom i s istim bolom gledamo na ono što nam se događa. Prevario sam se i zapanjen sam onim što sam čuo! Zato izjavljujem da ne samo da neću glasovati za ovu politiku, nego ne želim ni na koji način i ni u kojem smislu s njom biti povezan. Ona je za mene moralno nepodnošIjiva. Nije suprotna samo mojim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojem pripadam i za koji sam se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi nihilistička. Rukovati se s ljudima koji su postali ratni zločinci zbog zlodjela učinjenih u tvojoj zemlji, nad tvojim ljudima, nad tvojim dobrima – to nije pitanje takta! To nije pitanje diplomatskih manira! S takvim političkim relativizmom svijetu se oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način ne želim imati nikakvog udjela. Lakoća s kojom se u ovom Saboru izbacuje moral iz politike, znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Jednog će dana ova sjednica mnogima od nas biti dan srama, u to vas uvjeravam! Doći će trenutak, sasvim sam siguran, kada će netko pročitati na pravi način sve što se danas ovdje govorilo. Progovorit će distanca! Nepogrješiva distanca!…

Distanca, uostalom, već postoji – jedina distanca u politici, kroz cijelu njezinu povijest: savjest, moral i vjerodostojnost! 0 njoj je govorila sveta Katarina Sijenska, polemizirajući nepogrješivo s Machiavellijem, gotovo dva stoljeća unaprijed! Politika ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti svoje civilizacije. Učini li to, ona ubija svijet u kojem djeluje. Upravo se to dogodilo u totalitarizmu, potvrdivši na najstrašniji način misao velike Katarine. Onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.

U ovoj je raspravi spomenuta i činjenica da nemamo nacionalnog programa, ni u kom smislu. Naša Akademija nije napisala svoj Memorandum, na primjer. I dobro je što nismo na taj izazov odgovorili nekom improvizacijom… Svaka je sličnost s njim opasna! kao penetracija memorandumskog mentaliteta. Ali mi smo i mimo toga razmišljali o nacionalnom programu. Kad smo prvi put pokušali nešto učiniti, bili smo onemogućeni tvrdnjom da je to usmjereno protiv ostvarivanja programa HDZ-a, dakle, programa demokratski izabrane vlasti!… Inicijativa je shvaćena kao protudržavna opstrukcija. Sada, kad je nestala i posljednja iluzija o tom stranačkom programu kao nacionalnom programu, kad se pokazuje da je on bio samo zbirka izbornih krilatica s obećanjima, sad kad je sve to završilo u ovom škripcu, kad se simbolično i doslovno gubi tlo pod nogama, sada se sve to pokušava zaboraviti, prebaciti na druge ili proglasiti sudbinom… Matica hrvatska se nije ipak dala zbuniti. Ona je provela anketu o nacionalnom programu i uskoro će objaviti njezine rezultate u jednom od svojih zbornika. Trenutak, dakle, nije posve izgubljen, ostao je barem dokument!…

Posve sam iznenađen načinom na koji se u ovoj raspravi govorilo o Crkvi. Upućeni su joj prijekori, preporučena joj je sakristija kao mjesto djelovanja. Nikad nisam prizivao Crkvu u politiku, to se zna. Naprotiv, neposredno nakon velikih političkih manifestacija u osnivanju naše države izrekao sam nekoliko kritičkih rečenica o nepotrebnoj nazočnosti Crkve na nekim skupovima. Upozorio sam da se Crkva previše približila stranci koja vlada i da bi bilo dobro da to ne čini. Moj glas je bio dosta usamljen, moje upozorenje dosta arogantno komentirano. Sada, kad u Crkvi odjekuje poneki kritički ton, sada bi je odmah trebalo spremiti u sakristiju! Ja ni sada ne pozivam Crkvu u politiku, ali sam protiv njezinog otpremanja u sakristiju. Europska demokracija je laička. Moderna država je laička država i samo je tako moguća. Ona je čista suprotnost ne samo pretpostavkama šerijatskog prava, nego i svakog prava koje izjednačuje državu, naciju i Crkvu. Ali država kao interes zajednice, kao način njezinog života i stvaranja čovjekovih dobara i vrijednosti, ne može biti izvan interesa Crkve. Ova nas tema vodi u samo središte velikosrpske politike, jer ona je utemeljena na trojstvu koje laicizam isključuje. Ta politika nije sada improvizirana – ona je dugoročna, cjelovita i dosljedno se provodi stoljeće i pol. Nadasve dosljedno! Milošević nije u tom pogledu napravio ni jedne jedine pogreške. To je činjenica. On je jednostavno uspio! Mi sada prihvaćamo rezultat njegovih osvajanja u Bosni i Hercegovini, vjerujući da ćemo zato imati manje okapanja s posljedicama pobune u Hrvatskoj. Ali ja nikada i nigdje nisam čuo za osvajača koji sam napušta osvojeno, koji osvojeno vraća, dariva ili na neki drugi način dobrovoljno dijeli plodove svog ratnog uspjeha. Velikosrbi se, uz to, uopće ne osjećaju kao osvajači. Oni su samo vratili svoje! oni to tako i kažu, oni se tako i ponašaju.

Ja zato u ove dogovore temeljito sumnjam. Ne u ovo što je potpisano, nego u sve što je s tim potpisivanjem povezano: od sastava delegacija, do njihovog slavljeničkog rukovanja. Ovaj se ugovor mogao potpisati kao tehnički ugovor. Mogli su to učiniti, recimo, pomoćnici ministara – sastati se negdje i potpisati ga. Taj ugovor nije tražio ništa više od toga. Ne samo da je slavlje uvelike prešlo njegove okvire – on je i u izjavama dobio znatno veće značenje. U nas je, na primjer, ocijenjen kao trijumf naše politike, kao prvi korak prema međusobnom priznanju, itd. Svaka izjava na konferenciji za tisak bila je puna nepotpisanog! Sada se od nas traži da o tome ne raspravljamo! Ali zašto ne?! Mislim da se tako nastoji izbjeći prava tema ove rasprave – to znači, pitanje može li se doista na ovakav način potpisati ugovor s ljudima koji su postali ratni zločinci uništavajući našu zemlju, koji su sve svoje grijehe učinili ratujući protiv nas? Zar im tako lako i tako jeftino opraštamo?!

Ako im mi tako opraštamo, zašto im onda ne bi oprostio i međunarodni sud? a zašto im ne bi oprostila i međunarodna javnost? a zašto im ne bi oprostili svi oni kojima zapravo nisu učinili ništa?! To je pravo pitanje ovog ugovora! To nije pitanje jedne stranke, to je hrvatsko pitanje, to je hrvatska tjeskoba i sram, to je nepodnošljivo i kao uspjeh, jer je tako strašno ponižavajuće.